-Priredio:
MILADIN VELjKOVIĆ
Legendarni filmski glumac Kirk Daglas (1916), tri dana se u Beogradu nije smirivao, u novembru 1964. godine: prijemi, večere, razgovori u „Avala filmu” u Košutnjaku, gdje je sreo režisera Roberta Riodmaka, koji je snimao „Blago Acteka”. Drugi, pak, režiser, Radvanji, snimio je film „Čiča Tomina koliba”... U Košutnjaku je vrvilo od stranih glumaca, pomoćnog osoblja... A samo koji dan prije, tu su boravili Orson Vels, pa Džejms Mejsn, Entoni Kvin i Robert Osein.
Srdačan, šarmantan, neposredan, kao gost beogradske Akademije za pozorišnu i filmsku umjetnost, Daglas i njegova supruga su razgovarali sa studentima i profesorima, a potom su posjetili Jugoslovensku kinoteku, gdje su prisustvovali projekciji Daglasovog filma. Rekao je: „Umjetnici se uvijek uče jedni od drugih i oni redovno najlakše poruše granice tamo gdje su one nagomilane. To se vidjelo i prilikom gostovanja sovjetskih umjetnika u Sjedinjenim Američkim Državama, i američkih u Sovjetskom Savezu, gdje su i jedni i drugi postigli izvanredan uspjeh...”
Od svojih filmova izdvojio je dvije uloge – u filmovima „Bokser” i „Žeđ za životom” (Van Gog): „U njima se najintenzivnije izražavaju izvjesni problemi, koje sam morao kao glumac i kao čovjek da rješavam, nalazeći da se samo u punoj harmoniji jednog i drugog može ostvariti potpuna uloga...”
A onda je, razmišljajući o filmu danas, dodao: „U poslednje vrijeme se možda najviše robuje spektaklima. Uostalom, najbolje stvari se mahom rade pod veoma teškim uslovima. To nam pokazuje iskustvo italijanskog neorealizma. Ali, potom se javila težnja za imitacijom Holivuda i sav raniji trud je splasnuo. Onda su došli engleski mladi gnjevni ljudi, pa Francuzi, i tako imamo stalno obnavljanje...”
Bio je to njegov prvi boravak u Beogradu, bio je gost hotela „Moskva”, a domaćinima je stavio odmah do znanja da je naučio nekoliko srpskih riječi: „Hvala lijepo... Dobro veče... Kako ste?...”
Kada ga je jedan beogradski student upitao šta bi uradio da ima svega trideset dolara u džepu – Daglas je odgovorio: „Mislim da ste me pogrešno pitali. Dugo sam živio i sa manje novca... Izdržavao sam se i školovao. Završio sam studije, ali sam uvijek vjerovao da sam glumac... Moj cilj je bio pozorište. Ali, nijesam uspio da postanem zvijezda u pozorištu...”
Prvi put se u Beogradu tražila karta više za neko književno veče: gostovao je pjesnik Jevgenij Jevtušenko (1933), umjetnik koji je, u septembru 1965, do poslednjeg mjesta ispunio Veliku dvoranu Kolarčevog narodnog univerziteta. Bio je to, kako su hroničari zabilježili – pravi vatromet riječi i pokreta. (Među srećnicima koji su ušli bila je i glumica Džeraldina Čaplin, kćerka slavnog komičara, koja je u to vrijeme snimala film u Košutnjaku.)
Tridesetdvogodišnji Sibirac fascinirao je beogradsku publiku – bio je, kako se pisalo, poslednji izdanak ruske tradicije, a imao je nešto u sebi od Majakovskog i Jesenjina, istovremeno. Visok, vitak, vragolastog pogleda, osvojio je Beograđane, a njegove „Izabrane pjesme” upravo je bio objavio beogradski „Rad”. Rekao je da je na putu za Beograd napisao jedan članak o Jesenjinu: „Život nije lak, ali je zato veoma kratak i, čini mi se, da ću tek poslije svega, ‘na nebuâ, imati dovoljno vremena za pisanje...”
Novinarima je još kazao: „Mi zajednički radimo za komunizam. Morate biti malo humaniji prema meni, a ne kao kapitalistički žurnalisti. Umoran sam od puta... Čini mi se da ću najbolja djela stvoriti na nebu... Mi Sloveni smo malo idealisti u svemu, pa i u poeziji”.
Bio je uzbuđen time kako ga je publika primila u Beogradu, kako ga je prekidala aplauzima, kao i glumca Ljubu Tadića, sa kojim je naizmjenično kazivao svoje stihove. Pratila ga je supruga Galja, ljubav iz vremena studentskih dana, prevodilac sa engleskog jezika. Na pitanje – koliko stihova zna napamet, odgovara: „Koliko sam i napisao. Nije mnogo četrdeset hiljada. A znam i dvadeset hiljada tuđih... A moj prijatelj, pjesnik Aleksandar Mezerov, zna napamet sve što je napisao i preko toga cijelog Bloka i Pasternaka...”
(Nastaviće se)
)){kind=small}
