-Piše: MR ALEKSANDAR ĆUKOVIĆ

„Ja sam čovek i pisac prošlosti“, bilježi u knjizi „U tuđem veku“ (Ćosić 2011b: 22). Kaže, „Govorim o prošlosti – možda ću osvojiti neki trenutak budućnosti. Taj motiv može još uvek da održi moj nagon pisanja,“ pravdajući ovim rečenicama, na određen način, svoju potrebu da piše dnevnik. Izgleda da Ćosić koristi dnevnik kako bi se sa dnevnikom i obračunao, o čemu će, u nastavku, biti više riječi.

Dana 15.2.2001. kaže, „Pročitao sam ‘Bajku’. Prvi put u svom književnom zanatu pročitao sam svoju knjigu. Tu knjigu ja nisam napisao. Taj Dobrica Ćosić koji je napisao ‘Bajku’ više ne postoji“ (Ćosić 2011b: 131). Naziva sebe i „bivšim piscem“, razočaran što redovi romana ne zauzimaju mjesto redova dnevnika. Priređivač njegovih djela Ana Ćosić Vukić ističe da pisac nije sasvim iznevjerio romansijera pišući u kratkoj književnoj formi o svojim prijateljima, dakle u knjizi „Prijatelji moga veka“, jer se „romaneskni književni postupak razotkriva u doživljaju da su tekstovi o njegovim prijateljima koliko samostalni psihološki portreti, toliko i povesti o međuljudskim odnosima čije su sadržaje i sudbinu određivala burna istorijska zbivanja na jugoslovenskom prostoru (...)“ (Ćosić 2011a: 423). To takođe može poslužiti i kao jedan od argumenata koji bi mogao ići u prilog tezi da se, na izvjestan način, i dnevnik „U tuđem veku“ može čitati i kao roman.

Dobrica Ćosić često ističe da „njegove knjige više nikom nisu potrebne“, kako „neće biti zanimljive savremenicima“, već će jedino biti uzete u razmatranje kod preostalih Srba koji se sa arheološkim pobudama budu zanimali za srpsku istoriju 20. vijeka. Naglašava da će njegove zapise čitati možda jedino istoričari, s obzirom na to da se prije svega bavi srpskom, odnosno jugoslovenskom istorijom 20. vijeka u širokom balkanskom i evropskom kontekstu. Njegov strah od književne smrti nadvisio je onaj od biološke. U tom kontekstu, slične okolnosti počinje da primjećuje i revnosno bilježi kada je u pitanju književna sudbina njegovih prijatelja, recimo Oskara Daviča, za koga u „Prijateljima moga veka“ kaže: „Srpskoj književnosti ostavio je čitav metar svojih knjiga, za koje znaju jedino njegovi obrazovani savremenici; samo dve-tri pesničke zbirke i roman ‘Pesmu’ čitaju retki poštovaoci njegovog izuzetnog pesničkog dara. I njegova ličnost, i ideje koje je zastupao, i tolike knjige koje je napisao, sve je to prošlost koja brzo tone u arheološke ostatke jednog veka koji je olujno prohujao (...)“ (Ćosić 2011a: 159)

Dakle, Ćosić je konstantno zapitan nad sudbinom sopstvenog djela, a ta zapitanost, odlika velikih pisaca, crpila je svoje korijene i snagu iz primjera u okruženju.

Još jedna bitna stvar kada je u pitanju relacija književnost – politika, jeste sagledavanje „štete“ koju je politika pričinila književnosti, odnosno piscu Ćosiću, a koje je, čini se, više nego dovoljno bio svjestan, a na šta ga je sam dnevnik sve vrijeme podsjećao. Analizirajući relaciju pisac-vlast, odnosno da li su pisci na vlasti više dobili ili izgubili, Aleksandar Jerkov na primjeru Ćosića kaže sljedeće:

„Jako je to teško proceniti. Neki su neverovatno mnogo dobili, jer biti uz vlast i na vlasti uvek znači biti u polju privilegija i društveno povlašćenih statusa. Ne može se reći da, na primer, Dobrica Ćosić nije dobio time što je kao vrlo mlad čovek, tridesetogodišnjak, svoje prve knjige uneo u lektiru i što je narednih pola veka svaki čovek koji čita na srpskom jeziku morao čitati Dobricu Ćosića. To je jedan dobitak i pitanje je da li bi Ćosić ikada stekao književni status (ali i naišao na isti otpor) da nije bio na vlasti i uz vlast. Veliko pitanje je da li bi njegovo književno delo imalo isti status da toga nije bilo. Nije reč samo o njemu, spomenuo sam ga bez negativne predrasude, kao primer za ono što se u velikoj meri odnosi i na druge takve autore u oba režima. I u monarhiji i u titoističkoj republici neki su bili, da tako kažemo, državno podržani ili postavljeni u horizontu obavezne lektire“ (Jerkov 2015: 112–113).

I iz navedenog primjera, interesantno je posmatrati na koji način se pisac može promatrati u odgovarajućem društveno-političkom poretku, odnosno u kontekstu istorijskih prilika.


(Nastaviće se)

---