-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Jevrem, koji je prvi među svojim zemljacima počeo živjeti „jevropejski”, poželio je da i djecu vaspitava onako kako se to radilo u zapadnom svijetu. Po Stejićevoj preporuci, početkom ljeta 1829. godine, u Jevremovu kuću stigao je iz Temišvara Dimitrije Tirol sa suprugom Hristinom da oboje Jevremovu djecu podučavaju literaturi i muzici. Njihov prtljag bio je ogroman i neobičan: zabilježeno je da su po njihovom dolasku Jevremova djeca „počela udarati u gitar i klavir”. Anka je vrlo brzo savladala „nauku muzikalnog iskustva”, pa je od tada rado pred gostima svirala na klaviru. Međutim, Milošev ljekar, Italijan Bartolomeo Kunibert dao je veoma negativnu sliku o vaspitačima Jevremove djece. Za Dimitrija Tirola rekao je da se na književnost odao kao propali trgovac i da mu se sav književni opus sastojao od nekoliko slabih prevoda i književnih krađa iz njemačke literature. Prekorio je i Jevrema što je, izigravajući mecenu, pomogao tom čovjeku da objavi jedan nakaradni „Izvod iz zemljopisa”, s velikim topografskim greškama, čak i u vezi sa Srbijom, zbog čega su ga kasnije čitaoci prozvali „prenosač gradova”. O njegovoj supruzi Hristini govorio je još gore: da nije imala nikakvih pouzdanih znanja niti obrazovanja, te da nije čitala drugih knjiga osim „dnevnih romana”. Ocijenio ju je kao pomodarku koja se najviše zanosila „kinđurenjem”, a kod drugih žena da je cijenila najpovršnije stvari. Najnegativnija joj je bila sklonost ka tračarenju i ulagivanju koju je dovela do savršenstva. Za razliku od nje, Kunibert je Jevremovu kći Anku opisao kao umiljatu i ljubaznu djevojčicu, koju je otac obožavao i želio da joj pruži najviše, evropsko obrazovanje. U najvećoj mjeri, upravo zbog nje je i doveo Tirole, smatrajući Stejićevu preporuku kao najbolju moguću. Ankin karakter ocijenio je kao blag i pun saučešća, predivan. Otac je bio slab prema svim njenim molbama otkako je progovorila. Zgradu šabačkog suda morao je preseliti daleko od konaka jer bi Anka, kad god bi čula kakav lelek, jaukanje ili pisku osuđenika na kakvu tjelesnu kaznu, odmah jurila ocu s molbom za milost koju je bilo nemoguće uskratiti pred njenim suzama. Siromasi su je, kako piše Kunibert, smatrali za pravog anđela jer su pred njom smjeli moliti gospodara Jevrema za svašta. To što nije izrasla u „najsavršeniju mladu ženu u Srbiji”, Kunibert je smatrao da je krivica snobovskih Tirola, koji su je za kratko vrijeme preobrazili, opomenuli i podsjetili na njen položaj i porijeklo. Ljupku snishodljivost pokušali su – i u dobroj mjeri i uspjeli – da preobraze u nadmenost. Posesivna učiteljica je Anku udaljila od svih drugarica iz komšiluka, u želji da potpuno ovlada njenim duhom i privikne je na oholo i grubo ponašanje. Takvo „evropsko” vaspitanje, sjećao se Kunibert, ostavilo je dubok trag kod Anke, ili Ane, kako su je Tiroli zvali, jer su joj lijepe osobine iščezavale usled pogrešnog i poročnog vaspitavanja. Pošto je slušala o evropskim salonima i zabavama, o dokonom, bogatom svijetu i njihovim besmislenim provodima – u Anki se mnogo toga promijenilo: izrasla je u samouvjerenu djevojku, koja je prva među Srpkinjama skinula svoje prelijepo narodno odijelo da bi se obukla po najnovijoj bečkoj ili pariskoj modi, uvjerena da je najljepša i nedodirljiva.

Očigledna je Kunibertova „zasluga” to što je knez Miloš već krajem avgusta iste godine prigovorio bratu zbog svega što se dešava u njegovom domu. Pretpostavke da mu bratovljeve novine nijesu bile po volji, naročito učenje muzike zbog nerazumijevanja za „gitar i klavir”, manje su vjerovatne jer je sam svojoj kćeri Savki još 1823. godine obezbijedio da uči sviranje na klaviru kod doktora Vite Romite, u Beogradu, na prvom klaviru uvezenom u Srbiju. Nekakva zavist, tipična za Miloša, ili intriga, uz Kunibertove sugestije – nije isključena. Tek – Jevrem je prekoren. Iz razmijenjenih pisama vidi se da je knez „odnekud naučio” da Jevrem u kući drži čovjeka „Jevreja” i uz to je dodao navodne pritužbe zbog buke koja je uznemiravala cijelu varoš. To se vidjelo i iz Jevremovog poniznog pravdanja 6. septembra 1829. godine: „Istina ima jedan čovek, bivši Jevrej, a sada katolik, koji je u više otmeni domova u Cesariji decu učio udarati u gitar i klavir (...) U ove instrumente uči udarati našu decu radi odmorka, i to u sobama da se zvuk ovi instrumenata napolju čuti ne može, niti se ikada čaršijska deca na zvuk ovi sobirala, niti su i momci razgonili. Može biti da sam u ovome pogrešio, no ako je visočajša volja Vaša, ja sam gotov i ženu i čoveka ovog od dece otpustiti”. Tako je i bilo.


(Nastaviće se)

---