-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ

Stojan Novaković, koji je u jesen 1909. godine bio predsjednik Ministarskog savjeta, Cvijanoviću piše: „Imajte dobrotu poslati jednu moju sliku (onu veću što ste je pokazivali jutros mome sinu) u Ameriku... Cijenu slike i trošak ekspedicije imajte dobrotu staviti na moj račun...” Ugledni etnolog Jovan Erdeljanović ga obavještava: „Moja knjiga Bratonožići odštampana je iz XII knjige Srpskog Etnografskog Zbornika Akademije nauka. Osim te knjige, koja je kod Vas, ja imam za prodaju još samo dva zasebna primjerka a dao bi ih po cijenu od 1,50 din. (zajedno sa oglasom). Kad Vam dakle zatraže, javite mi da Vam ih pošaljem. Ako bude traženo više od tog broja, izvolite kupce uputiti da kupe cijelu XII knjigu Etnografskog Zbornika, jer se drukče ne može. Srdačan pozdrav od Vašeg...”

Cvijanović svesrdno prihvata mlade pisce, a sa afirmisanim stvaraocima odnosi se s puno poštovanja. Aleksa Šantić mu iz Mostara, početkom jeseni 1910. godine, šalje poštom tri paketa svojih knjiga za prodaju, i odmah moli za novac.

Romansijer, pripovjedač i dramatičar Bora Stanković, u to vrijeme popularni pisac (već je bio objavio roman „Nečista krv” i dramu „Koštana”), Cvijanoviću početkom 1911. godine piše: „Dede ako što možeš da daš od novaca. Tražio sam te telefonom ali nisi bio. Imam danas davanja za kuću pa bi mi učinio grdan ‘sevap’ ako bi mogao što više da daš, makar i akonto. Neću te poslije za dugo uznemiravati. Ti i sam znaš da nisam baš tako dosadan. Za ostale knjige i „Nečistu krv” što si uzimao i uzimaćeš iz Zemuna, kao i od mene imaš 30% rabata... Nemoj da mi se momak vrati bez ičega...”

Pjesnik i diplomata Jovan Dučić šalje mu novu knjigu pjesama: „Na brzu ruku samo dvije riječi. Pristajem potpuno na sve predloge u vašem pismu. Sjutra rukopis, priznanice itd. Srdačne pozdrave i hvala, Vaš... Zapeo sam već sada da vam svršim eseje za zakazani dan. Tačan natpis knjige javiću vam što prije. Sad samo o tom mislim...”

Sve češće u Cvijanovićevu knjižaru svraća mlada nastavnica Djevojačke škole u Šapcu Isidora Sekulić, spisateljica kojoj je Jovan Skerlić objavio prve radove u „Srpskom književnom glasniku” i koja je već skrenula na sebe pažnju kulturne javnosti Beograda i Novog Sada. Strasni čitalaca, Isidora uzima gotovo sva Cvijanovićeva izdanja, ali naručuje i knjige iz svijeta.

Iz Petrograda stiže vijest od Bogdana Popovića, profesora univerziteta i veoma cijenjenog estete: „...Ja se koncem nedjelje, iz ovog snijega i leda, vrćam u Beograd. U Beču ću se zadržati dva dana. Čim se vratim, nastavićemo našu Antologiju... Mnogo srdačnih pozdrava...” Na putu iz Petrograda za Beograd Bogdan Popović, taj „čovjek blage naravi, slatkorječiv, uvijek spreman da podijeli s drugima svoje znanje, rado viđen i kod onih koji su na vlasti i onih koji nijesu, jednako voljen od učenika i prijatelja i jednako ravnodušan prema počastima, nenaknadiv sagovornik, bez truni zlobe, tih i uviđavan”, zadržao se više nego što je pretpostavljao. Cvijanoviću poručuje: „Umorio sam se od potucanja i jedva čekam da uđem u redovan život. Mnogo pozdrava, i do skorog viđenja”.

Vladika Nikolaj Velimirović, koji mu je predao rukopis knjige „Besjede pod gorom”, javlja: „Štampar ima još nesloženog rukopisa dovoljno. No ja ću mu sjutra ujutru poslati i poslednju besjedu, zajedno s predgovorom; – ujutro rano. Još sjutra morate ga požuriti, da bi prekosjutra moglo biti sve gotovo. Milo mi je što Vaša izdanja tako slavno krče sebi put...”

Miloš Crnjanski, učenik Trgovačke akademije na Rijeci, mladi pjesnik koji se nekoliko godina ranije oglasio u somborskom listu „Golub”, napisao je dramu i nudi je Cvijanoviću za objavljivanje. Odgovor je bio negativan, ali Crnjanski će biti uporan. Uspjeće, ali kroz desetak godina, da se nametne svojim djelom i osvoji Cvijanovićevu naklonost.

Velimirovićeve „Besjede” izlaze iz štampe, a njihov autor Cvijanovića moli da knjigu pošalje Skerliću i kome još hoće bez njegovog potpisa, jer on za to „nema vremena”...


(Nastaviće se)

---