Nikad bijesan, ni željan para, uvijek spreman da kupcu obezbijedi traženu knjigu ili časopis, Svetislav B. Cvijanović je oko svoje knjižare okupljao pisce i sa njima dijelio dobro i zlo. Svaku knjigu koju bi objavio sam je tehnički uređivao, čitao korekture – jednom riječju: uživao u njenom nastajanju.

Posebno je bio ponosan na to što je objavio Skerlićevu „Istoriju nove srpske književnosti”. Jer, njen pisac nije imao prirodu naučnika, ni predavača, ni publiciste – kako se govorilo. Jedan poznavalac Skerlićev je zapisao: „Kao što su u njegovo doba naše vojvode vodile bitke na bojnom polju, tako ju je Jovan Skerlić vodio na književnom. Njegove bilješke su što i čarke, njegove kritike što i bojevi, njegove monografije što i bitke – umio je i da osudi na smrt i da pogubi pisca, uvjeren da dijeli pravdu”. Skerlić je, tom prilikom, najavio da je ovo „izvod iz znatno većeg i opširnijeg djela pod istim naslovom koje će izaći iduće godine”.

Konstantin Jiriček, znameniti istoričar, poručuje mu da piše drugu knjigu „Istorije srpskog naroda”, da je zauzet predavanjima na Bečkom univerzitetu, ali da sa strašću nastavlja svoja istraživanja, srpske i dubrovačke prošlosti prije svega.

Stanislav Vinaver, mladi robusni pjesnik i pripovjedač, čija je prva knjiga pjesama „Mjeća” skrenula na sebe pažnju javnosti (dok je pjesnik Velimir Rajić pisao „Bože moj! Strašno je pomisliti šta je sve kadar jedan mladi pjesnik u Srbiji na napiše!”) nudi Cvijanoviću svoju drugu knjigu – priče. On podrobno objašnjava: „Priče pripremam. Naslov: Priče koje su izgubile ravnotežu. Vama ostavljam apsolutno svu brigu za knjigu itd. Ja se ni u šta neću miješati. Samo da mi date 30-40 komada knjiga da bih imao za Pariz ili za davanje po Evropi. (U Srbiji iz principa ne dajem.) Ako bude prihoda, onda pola čistoga za mene. Ne bi bilo dobro da već sada date književni oglas? Sa odličnim poštovanjem...” Cvijanović je prihvatio ponudu i rukopis je odmah dat u štampu.

Počeo je Prvi svjetski rat. Živi se kako se može i mora. Rat se odvija s promjenljivom srećom. Cvijanovići su napustili Beograd, krenuli su za Vrnjce. Tamo će mu se javiti Stojan Novaković, narodni poslanik, pređašnji predsjednik vlade, njegov pisac, koji je izbjegao sa najvišim rukovodiocima srpske države u Niš.

Beograd je oslobođen, život se u prestonici normalizuje, i Cvijanović se vraća svome domu i svojoj radnji, u kojoj će raditi i pod austrougarskom okupacijom – prodavaće stare knjige, papir i kancelarijski materijal. Dr Sima Marković, politički radnik i publicista, koji će poslije Prvog svjetskog rata postati jedan od lidera Komunističke partije Jugoslavije, piše: „Molimo Vas ako imate ma kakvu knjigu konverzacije njemačko-engleske, ili francusko-engleske, ili rusko-engleske, pošaljite mi odmah...”

Nastala su teška okupacijska vremena. Pokoji glas stigne u Cvijanovića dućan koji jedva sastavlja kraj s krajem. Najčešće svraća Isidora Sekulić. Ponekad i Bora Stanković. Pisci, ma kuda odlazili, ma kuda putovali, javljaju se Cvijanoviću kao svome najrođenijem – jadaju mu se ili, pak, govore o svojim zanosima, oduševljenjima i patnjama. Posebno je za njega i njegovu porodicu vezana Isidora. U proljeće 1919. godine otputovala je u Zagreb, gdje živi Cvijanovićeva sestra Mara.

U Beograd stižu, te 1919, mladi, buntovni a talentovani pisci: Ivo Andrić iz Zagreba, Miloš Crnjanski iz Ilanče, Stanislav Vinaver se vraća iz Rusije... Oni se nameću javnosti svojom riječju, svojim djelom i umijećem. Cvijanović ih svesrdno prihvata. Štampaće ih i pored negodovanja uglednih pisaca, tradicionalista. Već te prve poslijeratne godine Cvijanović će objaviti zbirku stihova Crnjanskog „Lirika Itake” u kojoj robusni pjesnik pjeva: „Nema ničeg. Ni Boga ni gospodara. Naš Bog je krv...”

Objavljivanje te knjige biće jedan od važnih datuma u novijoj srpskoj književnosti. Sam Crnjanski će se, mnogo godina kasnije, sjećati: „Cvijanović je žurio sa izdavanjem te zbirke i tekst je, uglavnom, štampao onako kako je tekst po časopisima odštampan bio. [...]”

Priredio:

MILADIN VELjKOVIĆ

(Nastaviće se)

---