U svjetlu spoljašnjeg pristupa proučavanja književnosti, dodjeljivanje Nobelove nagrade Ivanu Bunjinu, ruskom izgnaniku, emigrantu na Zapadu, predstavniku stare plemićke loze i ruske kulture, koji je, kao protjerani ruski sin stvarao i djelovao u Parizu, može se, pored neospornih književnih dometa pisca, tretirati i kao svojevrsno čitanje zapadnoevropske kulturne bukvice sovjetskom društvu i uniformisanoj sovjetskoj svijesti i načinu razmišljanja.

Ali Bunjin jeste pisac svjetskog formata, sa respektabilnim opusom. Njegove kreativne domete potvrdili su i mnogi poznati umovi, između ostalih i pisci na Zapadu. Indikativna je reprezentativna ocjena, koju je dao Anatol Frans (1844–1924), takođe dobitnik Nobelove nagrade (1921). Povodom pripovijetke „Gospodin iz San Franciska“ ocijenio je da je Bunjin „najveći umjetnik riječi svjetske literature“.

Inače, te, 1933, Bunjin nije imao sebi ravnog konkurenta. I stvaralaštvo najvećeg novogrčkog lirskog pjesnika, Kostisa Palamasa (1859–1943) ostalo je u sjenci Bunjinovog genija, njegovog složenog pjesničkog i proznog opusa.

Na svečanosti dodjeljivanja Nobelove nagrade u Stokholmu Bunjin je u svom govoru rekao i ovo: „Devetog novembra, daleko odavde, u jednoj siromašnoj seoskoj kući u Provansi, primio sam telefonski poziv, kojim sam obaviješten o izboru Švedske akademije. Ne bih bio pošten ako bih vam rekao, kao što se to čini u ovakvim situacijama, da je ovo bio najdublji emotivni momenat u mom životu. Jedan veliki filozof je rekao da čak ni najvatrenije osjećanje radosti ne može da se uporedi sa osjećanjem koje izaziva tuga. Ne želim da unesem notu tuge u ovo veče, kojeg ću se sjećati zauvijek, ali ipak mi dozvolite da kažem da su u toku posljednjih petnaest godina moje tuge daleko prevazilazile moje radosti. Sve te tuge nijesu bile lične – daleko od toga. Ali svakako mogu da kažem da u cijelom mom literarnom životu nije bilo drugog događaja koji mi je donio toliko mnogo pravog zadovoljstva kao to malo tehničko čudo, telefonski poziv iz Stokholma u Gras. Nagrada, koju je ustanovio vaš velik zemljak, Alfred Nobel, još uvijek je najveće priznanje koje može da kruniše rad jednog pisca. Ambiciozan kao i većina ljudi, i kao svi pisci, bio sam duboko ponosan što ću primiti ovu nagradu iz ruku najkompetentnijeg i najpravičnijeg žirija i, možete biti sigurni, gospodo članovi Akademije, da sam takođe bio i duboko zahvalan. Ali, izgledao bih kao sitni egoista da sam, tog devetog novembra, mislio samo o sebi. Ophrvan čestitkama i telegramima, koji su počeli da me preplavljuju, razmišljao sam u osami i tišini noći o dubokom značenju izbora Švedske akademije. Prvi put od osnivanja Nobelove nagrade dodijelili ste je jednom emigrantu. Ko sam, zapravo, ja? Emigrant koji uživa gostoprimstvo Francuske, kojoj takođe dugujem vječnu zahvalnost. Ali, gospodo članovi Akademije, dozvolite mi da kažem da, nezavisno od mene i mog rada, vaš izbor, sam po sebi, predstavlja gest velike ljepote. Potrebno je da na svijetu postoje centri apsolutne nezavisnosti. Nema sumnje da su za ovim stolom zastupljene sve razlike u mišljenjima, sva filozofska i religiozna ubjeđenja. Ali sve nas ujedinjuje jedna istina, sloboda misli i savjesti; toj slobodi dugujemo civilizaciju. Za nas, pisce, posebno, sloboda je dogma i aksiom. Vaš izbor, gospodo članovi Akademije, još jednom je pokazao da u Švedskoj ljubav prema slobodi predstavlja pravi nacionalni kult“...

Pažnju privlači i kraće obraćanje Bunjinu od strane profesora Vilhelma Nordensona iz Karolinskog instituta: „Danas nijesu nagrađeni samo napori da se istraže suptilnosti atoma i hromozoma; zlatnim lovorikama Nobelove nagrade nagrađeni su i briljantni napori da se opišu suptilnosti ljudske duše. Vi ste, gospodine Bunjin, iscrpno istražili dušu Rusije, koja je iščezla, i u svom radu ste na najbolji način nastavili sjajnu tradiciju velike ruske literature. Dali ste nam najvredniju sliku nekadašnjeg ruskog društva, i mi dobro razumijemo osjećanja koja ste morali imati gledajući kako propada društvo sa kojim ste bili tako intimno povezani. Želio bih da Vam naša saosjećanja budu nekakva utjeha u melanholiji vašeg emigrantskog života.“

Piše:

PROF. DR DRAGAN KOPRIVICA

(Nastaviće se)

---