-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Dijelom kao posljedica bolesti, dijelom zbog nepažnje brigadista, a dijelom i zbog nedovoljne sigurnosti gradilišta, na jugoslovenskim radnim akcijama javljali su se i nesretni i smrtni slučajevi. Prema podacima Komiteta za zaštitu zdravlja, na pruzi Šamac–Sarajevo bilo je 10 smrtnih slučajeva u septembru 1947. godine. Dvoje brigadista umrlo je od zaraznih bolesti, dvoje od drugih bolesti, dvoje od povreda na gradilištu, a četvoro od povreda van gradilišta. Prema drugom izvještaju, koji potiče iz istog izvora, u vremenu od 1. aprila do 15. novembra 1947. godine na ovoj pruzi umrlo je 90 omladinaca. Da je na pruzi zaista nastradao tako veliki broj omladinaca svjedoči i pismo Osmana Karabegovića upućeno Rankoviću 16. avgusta 1947, u kome stoji da je do tada poginulo 78 ljudi. „Svaki drugi ili treći dan dobijemo depešu da je nekog zatrpala zemlja ili se udavio u rijeci.“

Dokument koji je datiran sa 1948–1950, a odnosi se na izgradnju Novog Beograda, donosi spisak od 11 smrtnih i sedam nesretnih slučajeva na ovom gradilištu. Iz opisa ovih slučajeva vidimo da se ginulo zbog pada sa kamiona, od tuberkuloze itd. U slučajevima kada je procijenjeno da je do smrti došlo nesretnim slučajem, porodici nastradalog je isplaćivana određena suma na ime osiguranja. Tako je Državni osiguravajući zavod isplatio 20.000 dinara majci Dome Karačić, omladinke iz Crvenice (srez Duvno). Međutim, bilo je i slučajeva kada je država procjenjivala da porodica nastradalih omladinaca nema pravo na novčanu pomoć. To je bio slučaj sa porodicom Smaila Hamidovića iz sela Čukote (Tutin), jer je Ministarstvo socijalnog staranja tvrdilo da je umro od zapaljenja pluća, koje je imao i prije dolaska na gradilište i da je umro kao učenik. Ocu koji je dokazivao da mu je sin umro kao graditelj, i to od zapaljenja mozga koje je nastupilo na samom gradilištu, ostalo je da nastavi mučan spor sa državnim institucijama.

Ginulo se i na autoputu Beograd–Zagreb. Pregled smrtnih slučajeva na ovom gradilištu za 1949. godinu donosi imena 51 poginulog ili umrlog omladinca, uz još šest nesretnih slučajeva. Te godine na autoputu se umiralo od tuberkuloze pluća, tuberkulozne upale moždanih opni, pucanja čira, odrona zemlje, trovanja pokvarenim mesom koje su omladinci ponijeli sa sobom, ali je veliki broj omladinaca stradao tako što ih je pregazio voz, a neki su stradali utapanjem u bazenu ili u Savi.

Prema raspoloživim podacima, pruga Banja Luka – Doboj odnijela je od marta do decembra 1951. godine 25 ili 26 mladih života, uz još 21 slučaj teških ozleda. Umiralo se usled duševne bolesti, upale mozga i trbušnog tifusa, paratifusa, napada slijepog crijeva, zapaljenja pluća, a ginulo se pod vozovima, vagonetima, od struje, odrona kamena, mine, pada s mosta, sudara vozova, utapanja u Vrbanji, pada u vodu sa skele, odrona zemlje, pada sa skele u tunelu, pada sa voza, a jedan omladinac je izgorio u baraci koju je zahvatio požar. Izgradnja autoputa 1958/63, takođe je odnosila mlade živote, ali više ne u mjeri kao što je to bio slučaj na prvim poslijeratnim akcijama. Tokom prva tri mjeseca 1960. godine na autoputu su bila dva smrtna slučaja. Jedan brigadir je poginuo od struje, a drugi je izvršio samoubistvo. Za ovog drugog zvanično je tvrđeno da je bio „patološki tip“, da je došao je iz Bosanske Gradiške u brigadi koja je skupljena „s koca i konopca“, gdje su svi bili okarakterisani kao problematični. Međutim, zemljaci ovog mladića nisu vjerovali u zvaničnu verziju, već su postojali komentari da ga je raznijela mina. Na ovoj akciji poginuo je i jedan radnik („Tunelogradnje“), i to od voza.

U 1961. godini registrovano je pet smrtnih slučajeva. Četiri smrti bile su izazvane klasičnim nesrećnim slučajevima (kamion, voz), a peti slučaj je opet bio kontroverzan. Mišljenja su bila podijeljena oko toga da li je mladić iz Banja Luke umro prirodnom smrću, ili je smrt bila nečim prouzrokovana. S obzirom na veliku osjetljivost teme kao što su smrtni slučajevi i na činjenicu da podaci do kojih smo došli svakako nisu potpuni, pa je tačan broj stradalih nemoguće utvrditi, ograničićemo se samo na zaključak da je na posmatranim akcijama smrtno stradalo najmanje 185 mladića i devojaka. Broj nastradalih je vjerovatno bio i veći, ali naučna opreznost ne dozvoljava licitiranje brojem nastradalih.


(NASTAVIĆE SE)

---