-PIŠE: BUDO SIMONOVIĆ


Za Zefa Ljuljđuraja, iako je bio oženjen i već imao četvoro djece, riječ oca Marašpa i dalje je bila posljednja i od njega je zavisilo da li će te 1964. godine krenuti na rad u Austriju. Za čudo, on se saglasio – uvidio valjda da su se promijenila vremena i da u kanjonu Cijevne, na oposnom imanju, nema velikih izgleda i mogućnosti da njegov sin djecu izvede na neku sigurniju životnu stazu i obezbijedi im lakši i lagodniji život od onoga koji je on proživio i koji je i sinu namijenio.

– Nijesam obrukao rođaka Noša, koji me poveo u Inzbruk i zaposlio u firmi u kojoj je on radio. Bili su to uglavnom fizički radovi, ali već poslije tri-četiri mjeseca počeo sam pomalo da se bavim i majstorskim poslovima i brzo napredujem. Malo nam je to bila porodična tradicija da imamo vješte ruke, ali mi je, ipak, najviše pomogao jedan Talijan, stari majstor, koji me uključio u svoju grupu i dobro osjetio da želim da učim zanat.

Plata je bila solidna tako da sam odmah mogao nešto da odvojim i pošaljem porodici, a ubrzo sam počeo da dograđujem i staru kuću na Cijevni, ali, nažalost, nikada je nijesam dovršio kako sam bio zamislio jer je život krenuo drugim, neželjenim tokom.

Prešao sam poslije u jednu fabriku namještaja. I tu sam se brzo snašao i prilagodio, a vlasnik fabrike me je već poslije nekoliko mjeseci postavio za poslovođu – nije mu smetalo ni to što sam bio mlad i bez neke škole, ni što sam slabo znao njemački. Njemu se dopalo kako radim i kako se odnosim prema poslu, a procijenio je da sam pošten i pouzdan i to je, izgleda, prevagnulo.

Od tada ja više ništa nijesam fizički radio, već rukovodio kao i svi Crnogorci. Moje je bilo da pazim kako drugi rade, kako raspolažu materijalom, kako koriste i da li čuvaju mašine. Trudio sam se koliko sam najviše mogao i kako sam najbolje umio da opravdam povjerenje i održim riječ datu gazdi, jer je to bilo ono čemu me otac naučio – da od poštenja, obraza i date riječi nema ništa svetije, da je to ono za što se i glava daje.

Ostao sam u toj fabrici gotovo četiri godine i kako je vrijeme odmicalo gazda je sve činio da me zadrži. Za sve to vrijeme, samo dva puta sam dolazio na odmor, da obiđem porodicu, koja je i dalje živjela u Donjem Selištu, jer sam grabio da zaradim paru više. Gazda je dobro znao kako sam raspet između porodice i posla i stalno se plašio da se, možda, neću ni vratiti kad odem na odmor.

Bilo je tako i 1968. godine. Kad sam polovinom avgusta, tačnije uoči naše krsne slave, krenuo na odmor. On me ne pita otvoreno da li ću se i kad vratiti nego mi veli da mi je obezbijedio lijep stan i da će ga, kad se vratim, i namjestiti po mojoj želji i ukusu. Očigledno je računao da će me time trajno vezati i da ću ja, možda, kad dobijem stan i porodicu dovesti u Austriju. Iskreno govoreći, nijesam ni bio daleko od toga, ali u svakom slučaju nijesam tada ni pomislio da se više nikad neću vratiti u Inzbruk. Zato sam, polazeći na odmor, ponio samo ono što mi je bilo neophodno za tih dvadesetak dana.

Ali, u životu nikad ne bude kako čovjek želi i planira.

Stigao sam kući na slavu, Veliku Gospojinu, koja je kod nas katolika 15. avgusta. Sjutradan, mislim da je bio ponedjeljak, sjedimo na balkonu otac mi, majka, žena i stric Kolja. Otac donio tek odliveno prvo vino, širu, popih čak i ja čašu iako nikad ne pijem nikakav alkohol. Pričamo, svi raspoloženi i orni. Odjednom, stric Kolja se uozbilji i veli:

– Znaš šta, Zef, ti imaš finu porodicu, roditelji su ti već u godinama i ti si im jedno oko u glavi, a i svi mi ostali čeznemo za tobom – ja mislim da bi ti trebalo da ostaneš ovdje i ne ideš više u tu Austriju, porodica je važnija od svega...

Kolja je bio stariji od mene možda petnaestak ili koju godinu više, a kako smo živjeli pod jednim krovom držali smo se kao najrođeniji, iako on nije rođeni brat moga oca, i njegove riječi su me odjednom prenule i uozbiljile, tim više što sam i u očima ostalih pročitao istu misao.

On nadugo poslije obrazloži kako je došao trenutak kad ja moram da odlučim – da ostanem ili da i sve njih vodim sa sobom, tek više nema razdvajanja. Otac ćuti i samo jedva primjetno klima glavom u znak odobravanja, baš kao i majka i žena, kojima uteče i po koja suza...


Nastaviće se

---