-Piše: BUDO SIMONOVIĆ
Ispostavilo se da je podmetnuti požar u kući Maraša Ljuljđuraja u Detroitu naručen preko posrednika, odnosno da se Berišajima ne može dokazati krivica. Stoga su, valjda ohrabreni time, ubrzo nastavili sa osvetom tako što su zadavili svoju snahu, Maraševu sestru Mriju. Odgovornost je preuzeo njen muž Tuš. Osuđen je na petnaest godina zatvora, ali je, izgleda, ležao više od dvadeset zbog lošeg vladanja.
I Maraš Ljuljđuraj dok je bio živ, i njegov sin Kolja i njegova braća su, međutim, od početka sumnjali da Tuš Berišaj nije ubio svoju suprugu, već da je to učinio njegov brat Đon uz pomoć majke, što je potvrdio i sam Tuš u nekoliko pisama koja je iz zatvora pisao i pravdao se Marašu...
– Taj restoran – nastavlja svoju ispovijest Zef Ljuljđuraj – koji je imao prije nego što mu se dogodilo to što mu se dogodilo, Maraš Ljuljđuraj je držao u ortakluku s jednim emigrantom iz Albanije. Kad je uspio da pobjegne živ iz kuće Berišaja i skloni se, zove on mene telefonom i pita da li bih htio da otkupim njegov dio u tom restoranu. Pošto je njegov ortak osjetio da je Maraš u velikoj nevolji pokušao je to da iskoristi i počeo da izvrdava i odbija da mu isplati njegov dio, nadajući se, valjda, da će mu to ostati bez ijedne pare.
Više da bih pomogao Marašu nego što mi je to stvarno bilo potrebno, napravim ja sa njim ugovor i sve papire o preuzimanju njegovog udjela u restoranu, isplatim mu dogovoreno i krenem u potragu za njegovim ortakom da vidim šta on misli o tome. On jedno vrijeme izvrdavao, nije se javljao na telefone niti pojavljivao u gradu. Kad smo se, konačno, jednog dana ugodili, on odjednom omekša i bez mnogo ubjeđivanja pristade da mi proda svoj dio i tako ja preuzmem restoran u cjelini. Znali smo se mi od ranije i on je očito dobro znao da sa mnom nema šale i ne može kako je bio naumio sa Marašom.
U tom restoranu, zvao se „Zorba” po čuvenom Grku iz istoimenog filma, uredili smo i držali jedan blok za takozvanu brzu hranu. To je tih godina, pa i do danas, bilo vrlo popularno u Americi, a pošto se radilo i tokom cijele noći, to je valjalo lokal i obezbijediti na poseban način. Sve je bilo blindirano neprobojnim staklom i onome ko je unutra radio nije prijetila nikakva opasnost sem ako otključa vrata i nekoga pusti unutra.
Te kobne noći, između 27. i 28. oktobra 1976. godine, desilo se upravo to, a sve je, kako sam odmah zaključio, bilo vješto isplanirano. Ispred šaltera se prvo pojavila jedna konobarica koja je nekada radila u tom restoranu pa sam je poslije morao otpustiti kao višak ili nešto tako. Da bi mi se osvetila, ona je dovela društvo koje je čekalo u zasjedi. Prišla je šalteru i zamolila konobaricu da je, kao nekadašnju koleginicu, pusti unutra do toaleta, a kad joj je ova naivno i ne sluteći ništa loše otvorila vrata uletjeli su njeni naoružani pajtaši i za čas pomeli što im se dopalo.
Dok mi je konobarica preko telefona objašnjavala šta se desilo ja sam je odmah pripitao kako su pljačkaši ušli u zaključani i blindirani lokal. Konobarica je odjednom zamukla, uviđajući, valjda, kakvu je kobnu i neoprostivu grešku napravila, i više nije, imao sam utisak, ni slušala to što sam je ja tješio, da je najvažnije da ona niti bilo ko drugi tu nije stradao. Po svoj prilici u strahu da ću je kazniti i najuriti s posla bez plate, ona je pokupila svu sitninu koja se nalazila na jednom posebnom mjestu u lokalu i pobjegla. Odnijela je i ključeve i ostavila širom otvoren lokal.
(Nastaviće se)
Ukleti lokalBrzo sam pozvao oca da mi doveze najstarijeg sina Nikolu – tada je bio u sedamnaestoj godini – da mi pomogne da sredimo taj krš i otvorimo lokal. Zaboravio sam, međutim, da im kažem da donesu i rezervne ključeve koje sam imao kod kuće. Otac se odmah vratio, a sin i ja smo malo sredili ispreturani inventar i namjestili staru, rezervnu kasu. Onda sam mu predložio da on ostane i čuva lokal dok ja trknem do kuće da donesem ključeve i malo sitnog novac da bi mogli raditi, ali je on to energično odbio. Ovo je, veli, neko ukleto mjesto i ja ovdje noćas ne ostajem sam...