Pojedini, prvenstveno crnogorski, i ne samo mladi istoričari sada na sve načine pokušavaju da razvodne i u sumnju dovedu podatke o atentatu u Kotoru i samom Todoru Kadiću i njegovoj sudbini, upinjući se svim silama i na sve načine da dokažu da je on bio samo oruđe, puki izvršilac atentata, da je imao društvo i pomagače koji su, neznano kako, umakli policiji ili kasnije dokazali svoju nevinost.

Vrhunac, ipak, predstavlja tvrdnja da je i hapšenje, i suđenje i vješanje Todora Kadića bila, ustvari, lakrdija, licemjerna režija i farsa Austrougarske, da on, bajagi, nije ni obješen, već tajno nastanjen u Bosni gdje je živio do sudnjega dana pod prezimenom Kadija!

Kadići su istog trena kada je iz Kotora stigla vijest da je knjaz Danilo podlegao ranama, stavljeni van zakona. A kakva ih je žalosna sudbina stigla i kakvo su nemilosrđe doživjeli, ponajbolje se vidi iz jedne „sentencije” (naredbe, presude, prim. B. S) Senata crnogorskog i brdskog, datirane 12. februara 1861. godine.

„Da se zna i da je vjerovatna ova danas učinjena sentencija, koja se meće u protokol sentencija, a to za prokletu i razbojničku kuću Kadića, koja je đavoljim mlijekom zadojena od prokleti rođenja… Tad opšti viknu da ni u odivu njihovu đeteta ne ostave... Tad glavari i cio narod što god bi od Kadića preko naše granice izagnaše i ovako osudiše: da nema nikad od te kuće niko u našu granicu dok je Crne Gore, no koga bi vidio, pa ga ne bi ubio, taj će žestoki kastig Verhovnome sudu dati, isto kaj da bihu buntovnika u ruke uhvatili…”

A da je to bio početak sistematskog istrebljivanja cijelog jednog bratstva, govori i jedan izvještaj policijskog komesara u Kotoru, Sikorskog, koji je svojim pretpostavljenima 30. jula 1863. godine (dakle pune tri godine nakon ubistva knjaza Danila) javio:

„Mirko je naredio svima koji su rod s Kadićima da za osam dana napuste svoje kuće, svoja imanja i da se sele iz Crne Gore, inače će ih on silom iseliti. Dva glavara toga plemena odjuriše na Cetinje da mole Kneza. Pred samim Kneževim dvorom, Mirko ih je dao iskasapiti na komade. Ubice su uhvaćene, ali ih je knez Nikola pustio da pobjegnu u Tursku, gdje ih dobro primaju.”

A Kadići, oni koji su pretekli tu stravičnu „noć dugih noževa” uoči Ilina dne 1860. godine (po „najskromnijim“ podacima pobijeno je 24 Kadića, a ima i onih koji tvrde da je palo čak 90 glava!), nijesu imali mira ni kad su se sklonili ispod dugačke, nemilosrdne i osvetničke ruke Petrovića.

Dogodilo se, ipak, čudo: strašna anatema i kletva koja je bačena na Kadiće, stigla je onoga ko je kleo – Petroviće. Od onih koji su obeskućeni i progonjeni, od onih kojima je i ime zatirano, onih koji su bježali i utočišta tražili od Skadra do Carigrada na jednoj, i od Sarajeva do Beča na drugoj strani, onih koji su od nevolje mijenjali ne samo konake i bivake, nego i krsnu slavu i imena — čak i vjere mijenjali — ostali široki tragovi, a od onih koji su ih progonili i zatirali im sjeme i u odivi sve se svelo na jednu jedinu tanušnu svijeću.

Od Zeka Malog ostala samo priča sumorna i ime — Danilovgrad. Kakve li ironije: na puškomet od Bovana, Orje Luke i Prentine glavice, na pogled Ostrogu i Piperima, ček i Medunu, takav spomenik knjazu Danilu! Njegov naslednik i sinovac, knjaz Nikola, ispunio je stričevu želju i naum i na Ćeranića glavici osnovao varoš sa njegovim imenom, kao poslednji prkos, osvetu i inat knjaza Danila.

A možda tako i treba, da prvenstveno Bjelopavlići, Piperi, Crmničani i naročito Kuči — nikad ne zaborave ime onoga koji je okrvavio ruke krvlju nevnih, krvlju djece, čak i svojih nejakih sestrića – nda vazda pamte kako je Zeko Mali ispunio ono zlokobno obećanje s početka vladavine: „...ja ću gledati da se proslavim zlom!”

Piše

BUDO SIMONOVIĆ

KRAJ

---