-Priredio: MILADIN VELjKOVIĆ
Svoju prvu knjigu pjesama objavila je i Jocićeva nova lijepa supruga Sana Tanasković (Koka) „Dan je moj posjed” (izdavač „Prosveta”, gdje je radila kao korektor i lektor). Kokinu ljepotu opisao je Momo Kapor, s ushićenjem, u svojim uspomenama jednog slikara.
Početkom 1963. godine Ljubiša Jocić je objavio novu zbirku pjesama „Kurir na prozoru” – po mišljenju tekuće kritike tom je knjigom „dostigao svoj najveći pjesnički domet”. Pojavljivanje knjige povod je za intervju za NIN. Razgovara sa reportetom Maksom Eranrajhom i sjeća se svoje književne prošlosti: „Tek 1938. godine uspio sam da nađem svoje mjesto između naprednih pisaca. Sarađujem u tada naprednim časopisima ‘Mlada kulturaâ, sarajevski ‘Pregledâ, ‘Naša stvarnostâ itd. Dvije moje pjesme ‘Povratak japanskih vojnika u otadžbinuâ, koja se odnosi na invaziju Japana na Kinu, i druga ‘Deteâ, koja se odnosila na revoluciju u Španiji, štampane su u komunističkom francuskom časopisu ‘Kominâ 1939. godine. Jedan od urednika toga lista, koji je pjesme i primio, bio je Luj Aragon... Odmah poslije revolucije angažovao sam se u novinarstvu i u filmu. Činilo mi se da sam tako više bio pjesnik, nego da sam pisao pjesme. Započeo sam jednu antiratnu, antifašističku alegoriju 1941. ali sam je tek poslije 10 godina završio. Zvala se ‘U zemlji Aristataâ, izašla je tek 1955. U međuvremenu zanosili su me drugi akti života, i oni mi nijesu zamjenjivali poeziju, već su oni sami bili poezija. Najzad i male stvari mogu da obuhvate cio život...”
U nastavku priče Jocić objašnjava svoj svijet slikarstva: „Za mene apstraktna umjetnost ne postoji sem kao naziv za jednu vrstu umjetnosti. Postoji dekorativna, i ona koja uobličava kaligrafske znake, i još ona koja se bavi strukturom materije i koja slika mikrokosmos. A to je vrlo realna umjetnost, zasnovana na stvarnosti... Imao sam izložbu takvih slika u Parizu 1955, i dvije u Beogradu 1956. i 1959. godine... Poslije treće svoje izložbe slika tih skrivenih svjetova, i svoje knjige izdate pod tim nazivom, poželio sam da se okrenem cjelokupnom svojom snagom svijetu običnih ljudskih očiju, čije dubine, tajne i čari nijesu nimalo manje nego ovih drugih...”
Režirao je u to vrijeme dva dokumentarna filma: „Uzdinske slikarke” i „Svetlosti u kanonu zaključane”. Privodi kraju dokumenatarac o beogradskim slikarima.
Jocić piše u Zagreb, šalje čestitku velikanu hrvatske i jugoslovenske književnosti, koji je, kako kaže, na njega najviše uticao – od malih nogu, od prvih tekstova: „Poštovanom drugu Miroslavu Krleži, koristim dolazak Irene (Irena Vrkljan, zagrebačka pjesnikinja) da Vam preko nje poželim pored vječnog, koji Vi već imate, i dug život. 25. septembra 1963...”
U Krležinoj zaostavštini, u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu, među desetak hiljada pisama nalazi se i jedno pismo (kopija i svojeručni koncept) Ljubiši Jociću, odgovor na njegovo pismo od 25. decembra 1963. godine. U Krležinoj prepisci čuva se i Jocićevo pismo, odgovor od 29. decembra. Sudeći po ovoj epistoli, odnosi Jocića i Krleže bili su prijateljski i srdačni.
U njegov dom, u Smiljanićevoj 34, u prizemljušu stiješnjenu među jednospratnim i dvospratnim kućama, u kojima se njegovao kult komšiluka, svraćaju mladi pisci koji silovito ulaze u srpsku književnost – Bora Radović, Velimir Lukić, Bora Ćosić [koga su od milošte zvali Prase], Sveta Lukić, Jovan [Vava] Hristić... S nekima od njih odlazio je na Savu, na Adu, gdje bi uzeli nekoliko čamaca i s djevojkama se vozili oko Ade... U tom trkanju Jocić je obično pobjeđivao – bio je pravi atleta... Recitovali su stihove, svoje, imitirali starije pisce, posebno Marka Ristića, njegov „kreštav glas”.
Nastaviće se
)){kind=small}
