-Preveo sa ruskog i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ

Nije prošlo ni pola godine poslije smrti starog monaha Serafima, kad je jedna sestra iz Divjejevskog manastira V.K. bila izložena, nije poznato zbog čega, napadima ludila. U tom stanju, gubeći razum, ona je padala na zemlju i udarala i rukama i nogama oko sebe, u nastupima je čupala sebi kosu s glave, a zatim je s nevjerovatnom snagom naglo ustajala i bježala od ljudi što je mogla dalje, bez određenog cilja. Jedne noći u snu ona se našla u divjejevskoj crkvi Hristovog rođenja i tamo je vidjela sestru D.F. i starog monaha Serafima. Monah, uzevši je za ruku, naredio je sestri D.F. da je uzme ispod druge ruke i tako bolesnu odveoje u oltar i obišao s njom oko časne trpeze u oltaru. Njojzi je odmah bilo lakše i bolje. Kad se probudila, ona se prekrstila, pogledala oko sebe, opipala svoju ošišanu glavu i tada joj je postalo sve jasno, jer se odmah osjetila potpuno zdravom. Od tada nije više dobijala napade.

Dvije godine poslije smrti oca Serafima, sestra N.K. iz Divejevskog manastira je dobila groznicu i već je bila jednom nogom u grobu. Liječili su je na razne načine i nije joj ništa pomagalo, svaka nada je bila izgubljena, čak su je mazali i svetim jelejem. U toku bolesti njena se ruka ukočila i oni su je okretali na ležaju, postavljajući maramu ispod nje. Jednom joj se pojavi u snu otac Serafim. Rekao joj je: – Zašto ti, časna majko, ne dođeš kod mene na izvor?

– Ja sam bolesna, ruka mi se oduzela – rekla je ona.

– Koja? – pitao je stari mudrac.

– Desna.

Starac je, uzevši je za bolesnu ruku, podigao, ponavljajući: – Dođi kod mene na izvor.

Kad se probudila, njena ruka je bila pokretna i izliječena i njome se služila kao kad je bila zdrava. Ali, budući da je imala groznicu, nije mogla da ode pješke u Sarov, tog istog dana su je odvezli tamo, polili je vodom s izvora oca Serafima i ona je potpuno ozdravila i povratila snagu (ovu priču ispričala je ista ta sestra, 20. jula 1862. godine.)

Konjički kapetan Afrikan Vasiljevič Teplov, koji je gajio posebno poštovanje prema ocu Serafimu i kojega je mnogo volio, doputovao je s porodicom u Sarov 1834. godine. Njegova trogodišnja kćerka je bila bolesna, nije mogla da hoda. Posjetivši grob počivšeg starog monaha, ponijeli su dijete na Serafimov izvor, čvrsto vjerujući da će molitve starog monaha uslišiti Gospod i pomoći bolesnom djetetu. Djetetu su dali da popije vode s izvora, a zatim mu umili noge tom vodom i ponijeli tu vodu u manastir s namjerom da je osvještaju. Kad su ušli u manastir, dijete je iznenada zamolilo dadilju da je spusti na pod, pokazujući želju da sama želi da hoda. Poslije dužeg suprotstavljanja, dadilja je na kraju pristala da udovolji njenoj želji, spustila je i uzela za ruke, ali je djevojčica istrgla svoju ruku i sama potrčala ispred nje, kao da je najzdravija. Iznenađeni i obradovani ovim čudom, roditelji sada zdrave djevojčice suznih očiju požurili su na grob oca Serafima da mu se zahvale za milost i brigu o njima.

Godinu i po prije smrti oca Serafima, N.M.K, koji je bio sa svojom ženom u Sarovu, u razgovoru sa starim monahom dodio je jedno zaduženje, slično zapovijedi, da budu dobročinitelji u braku. Otac Serafim im je, uz anđelski osmijeh rekao: „Ako vi ovo ne poslušate, i ti i ona ćete ubrzo umrijeti.“ Dok je bio živ otac Serafim, uz Božiju pomoć, oni su izvršavali zapovijed starog monaha, ali su onda malo-pomalo počeli da zaboravljaju na nju i nekoliko puta su pogriješili. Poslije toga N.M.K. se iznenada razbolio, sve ga je boljelo i dobio je jaku groznicu, tako da je poslije dvije sedmice legao u postelju, zanijemio je, usne su mu se skamenile i on je bio već blizu grobu. Tog istog dana, kad se smrt pripramala da uzme svoju žrtvu, izjutra je kod njega došao doktor D.A.V, koji ga je liječio, i ispričao svoj san onima koji su bili oko njega. On je sanjao kako ide kod K. i odjednom se pojavio ispred njega sijedi starčić u opancima i dronjcima, koji ga je zaustavio i rekao mu: „Ti ideš da ga liječiš? Ti ga ne možeš izliječiti i on mora umrijeti. Reci mu da mora ispuniti obećani zavjet pred Bogom i tek će se tako spasiti.“

Bolesnik je čuo ovu doktorovu priču i poslije njegovog odlaska je počeo ra razmišlja o onome šta je doktor sanjao. Odmah je shvatio da taj starčić nije bio niko drugi, nego otac Serafim, iako nije bio među živima, i da se on razbolio zbog neispunjavanja date zakletve. Tada je K. mnogo zažalio zbog svog postupka i zakleo se Bogu, ako ostane živ, da će uzeti pod zaštitu jednu svoju rođaku, siroticu Nadeždu. Čim je pomislio na zavjet, odmah mu je bilo lakše. Drugog dana je ustao na noge i ubrzo je potpuno ozdravio.


(Nastaviće se)

---