-PIŠE: VOJISLAV VUJOTIĆ

Šaljive anegdote, šale i dosjetke, odnosno kratke priče su obilato zastupljene u Crnoj Gori. Te se priče prenose sa koljena na koljeno, pri čemu se dopunjuju ili proširuju, pa čak i obezvređuju, te se moglo zaključiti da jedna anegdota može biti priča u hiljadu verzija. Šale i humor su u Crnoj Gori uvijek isijavale i isijavaju i danas i nikada neće prestati jer je Crna Gora u tome prepoznata. To je takozvana usmena narodna književnost, iz koje se može dosta naučiti jer šale i anegdote znadu dobrog čovjeka nagraditi a lošeg nagrditi. U narodu je zamapćena izreka da ništa nema ljepše od smijeha i veselja. A smijeh najbolje dolazi od anegdota i šala, te se smijeh u narodu prepoznaje kao svojevrsni lijek koji čovjekovoj duši prija „kao tijelu turskom gurabija“.

U mojem književnom opusu obradio sam mnogo kratkih priča, šala, viceva i dosjetki, od kojih ću neke i ovdje predstaviti čitaocima, a najviše iz Bratonožića i okoline Podgorice, gdje sam rastao, slušao ih i zapisivao. Nemali broj njih zapisao sam i iz moje rodne Duge, gdje su uvijek iskrile i iskre i dalje.

Ljudi na selu, i ako su nepismeni, učili su se mudrostima pored trošnih ognjišta, te su otuda naučili da se odazovu izazovima i vrate protivnicima milo za drago odnosno uzvrate „dim u dim“. Evo za to primjera.



MN: MAKSIM VUJOV I MILjAN NEŠOV



Maksim Vujov udario u godine i popustio mu vid. Jedva da prepozna kakvu siluetu ispred sebe. Srete ga nekom prilikom Miljan Nešov i poče s njim priču:

– Kako si, Maksime?

– Nikako, Miljane – odgovori Maksim.

- A što akobogda? – pita Miljan

– Oslijepio sam, Miljane!

– Blago tebe – reče Miljan

– Kako blago da ne gledam svijet bijeli – iznenadi se Maksim ovakvoj Miljanovoj konstataciji. A Miljan će Maksimu:

– Da imaš oči, pa da vidiš kako ti sinovi obrađuju imanje, ubila bi te kap.

Mudri Maksim zamapti to Miljanu i kada ga kasnije negdje srio pitao ga je:

– Kako si, Miljane?

– Nikako, Maksime!

– A što akobogda – pita Maksim.

– Ogluvio sam, Maksime.

A Maksim će:

– Blago tebi, Miljane, jer da imaš uši, pa da čuješ što ti snaha zbori, ubila bi te kap.

Tako Maksim i Miljan poravnaše dijaloge.

Maksim i Miljan su bili strasni pušači. Čim kojemu od njih nestane duvana, evo ga kod drugoga da zapuši. Maksim je bio stradalnik mnogih ratova – Skadar, Novšići, Bregalnica, robijao u mađarskim logorima za vrijeme austriske okupacije, pa čak uspio da pobjegne iz mađarskog logora Nadmeđer i živ, poslije ko zna koliko prepreka, stigne kući. Od tih životnih muka i patnji, bio je malo pogrbljen. Kada je Maksim jednom prilikom ušao u svoj kukuruz, vidio ga je Miljan kada je tuda prolazio. Poslije nekoliko dana, sretne komšija Đono Miljana i pita ga:

– Viđaš li gdje Maksima, Miljane?

Na to će Miljan:

– Ponekad mu vidim ramena, a glavu mu ne vidim.

Ljudi su se na selima snalazili na ko zna kakve načine samo da bi neki posao obavili. Znali su da zarastu u kosi jer nijesu imali vremena da se obriju zbog mukotrpnog rada, a nijesu imali ni čime da se obriju, pa su obično koristili parče dotrajale kose koja bi se istrošila poslije dugog košenja livade. Takvim parčetom kose brijao je Miljan Radovana Velišina. Nije ga ni nasapunjao niti okvasio, zatvorio Radovan oči (zažmurio što se kaže) i trpi Miljanovo struganje njegove brade.

– Boli li te, Radovane? – pita Miljan.

– Ne, brate, već brij bez brige.

Miljan će po malo opet:

– Boli li te, Radovane?

– Ne, ne.

– Pa što žmuriš? – pita Miljan.

Radovan procijedi:

– Da mi ne iskoče oči.



MN: ZABRINUTA MAJKA



Poznata je narodna izreka: Mački do igre, mišu do plača. Tako su neki mangupi iz Duge zbijali šalu sa Femom kojoj je sin Veko bio pošao u Srbiju da uči školu. Brine Fema što joj je dijete tako daleko, pa iako ima još trojicu sinova, ali je Veka osobila. Na sreću Feminu, dođe Veko u Titograd i zaposli se u Pamučnom kombinatu. Budući da je u tom kolektivu dosta ženskih radnica, ovi šereti iz Duge počeše ubjeđivati Femu da će joj dijete nastradati među toliko ženskoga svijeta. Brine Fema za sina, ali se nada da će se nekako snaći i dobiti bolji posao. Kada je neka Femina prijateljica pitala Femu gdje joj radi Veko, Fema je nemoćno procijedila: „Da prostiš (oprostiš), u Pamučnom kombinatu.“ Ova Femina riječ se začas čula u cijelom Kombinatu i šire. Kada je pisac ovih redova nekom prilikom sreo Rajka Vukčevića, zamjenika generalnog direktora Kombinata, i pitao ga gdje radi, odgovorio mu je „da oprostiš, u Pamučnom kombinatu“, pri čemu je Rajko objasnio piscu ovih redova šta ta riječ znači.


Nastaviće se

---