-PIŠE: VOJISLAV VUJOTIĆ

IMA ŽIVOTA

Prilikom poslednjeg rata (pri raspadu Jugoslavije) prijavljivali su se mnogi dobrovoljci da okuse miris baruta. Kada se rat završio znali su da se pojedini hvale tako da nijesu oni tamo bili, pobjeda bi izostala. Sa fronta je stigao živ i zdrav, ali iscrpljen Božidar Miljanov. Došao Božidar kod svog rođaka u Titograd u uniformi, a jedan komšija njegovog rođaka, inače ogojan i glomazan gleda Božidara onako iscrpljenog i ćuti. Rođak Božidarov pita komšiju: „Vidiš li što znači boriti se za slobodu i na frontu se ovako iscrpiti?“ Komšija, koji je bio srčani bolesnik odgovori: „Neka ga, boga mi i ja bi’ da imam života“. Božidar, koji nije znao da je ovaj bolestan, odgovori mu: „Imaš ti života, no ne znam imaš li srca“.

U PRAZNOJ PRODAVNICI

Tokom tog zlog poslednjeg rata narod je bio, kao obično u kriznim situacijama, znao pohrliti po prodavnicama i odnositi iz njih i što mu treba i što mu ne treba. Tih dana, jedan učenik prvog razreda osnovne škole ušao je u prodavnicu na Bioču da kupi nešto što su mu roditelji zapovijedili. Kada je dječak ušao u prodavnicu i vidio da je prazna, stao je i zagledao se u prazne rafove ne govoreći ništa. Prodavačica ga upitala: „Što je mali, šta hoćeš?“ Ovaj onako bezazleno odgovori: „Jeste li ovu prodavnicu pripremili za krečenje?“

KIRILOVA OPASKA

Kada se gradio autoput kanjonom Morače, među radnicima i službenicima bilo je i radnika iz Duge. Dužani su znali uvijek biti kavaljeri te su često u slobodnom vremenu znali traćiti vrijeme u kafani kod Manastira Morače. U toj kafani je obično znao zasjesti i tamošnji kaluđer zvani Gavrilo. Kaluđer je volio šale i dosjetke a bio je vrlo inteligentan. Počeli Dužani da pitaju kaluđera za koješta i na kraju ga jedan upita kakav treba da bude čovjek da bi postao kaluđer. Kirilo odgovori: „Za kaluđera treba čovjek da je pametan, da je viđen i da ima glavu za kaluđera.“ Ovaj ga priupita: „Oče, imam li ja glavu za kaluđera?“ Kirilo mu odgovori kao iz puške: „Imaš glavu, nego nemaš u glavu.“

MONOLOG PRIJATELjA

Došao kod prijatelja u Dugu njihov prijatelj iz Vasojevića. Vasojević je bio zasluženi borac NOB-a. U Dugi se ovaj srete sa Dužaninom koji je u toku Drugog svjetskog rada kao kraljevski oficir robijao u Italiji odakle je prebjegao u Švajcarsku. Vasojević napade ovoga oštrim riječima i nagrdi ne samo njega već i sve bivše oficire, a hvaleći sebe kako je krvario tokom NOB-a. Bivši oficir je samo ćutao i ništa nije progovorio, Kada je Vasojević otputovao, oficir je upitao: „Rekoste li vi da se ovaj borio u toku rata na strani NOB-a?“ „Rekosmo, boga mi“, odgovoriše. A oficir će glomaznog Vasojevića: „Pa kako se ovoliki čovjek sačuvao od zrna, dragi bože.“

UROŠEV UGOVOR

Poznati slikar Uroš Tošković (nedavno preminuli) dok je bio u mladim godinama znao je dobro da se šal, pri čemu nije birao riječi. Znao se ponašati kao lice sumnjive prirode samo da bi izazvao kakvu smutnju. Sa starijima je znao podesiti razgovor da stariji ne primijete da se on sa njima sprda kako to narod zna da kaže.

Dok je bio učenik prvog razreda gimnazije u Titogradu, Uroš je znao doći u Dugu kod svoga tetka Maksima i tetke Vidne. Nekom prilikom tetak upita Uroša: „Uroše, je li ti teška ta škola?“ Na to će Uroš: „To je jedna velika kućerina, ko zna koliko je taj đavo težak.“

ŠALjIVA SNAHA

Poznati novinar Vasko Radusinović je znao svake nedjelje obilaziti mjesta po Crnoj Gori i objavljivati novinske reportaže. Jednom prilikom je pisao reportažu o selu Dugi. Tom prilikom znao je objaviti i zanimljive fotografije kako mjesta tako i ljudi. Na jednoj takvoj fotografiji vidio se Milutin Dužanin. Milutinova snaha je radila u nekoj firmi u Podgorici. Kada je jedna njezina prijateljica vidjela u novini sliku njenog svekra, dotrčala je kod snahe Milutinove i viknula: „Blago tebe Branka, ti si srećna snaha, evo ti svekar na prvoj stranici ove novine.“ Na to će Branka: „Ajde, boga ti ne pričaj svašta, srećnoj snahi se slika njenoga svekra objavljuje na poslednjim stranicama novina a ne na prvim.“


Nastaviće se

---