Ni manjeg mjesta, ni više istorije. Tako bi se najkraće mogli opisati Njeguši, maleno kraško polje pod pazuhom Lovćena, okićeno đerdanom kuća ušorenih rubom ravnice, starovremskih kula na dvije vode, zidanih od fino tesanog kamena, ali i novopodignutih, modernih vila, koje sada niču kao pečurke. Biće ih ubuduće svakako još više i život će se brže vraćati i ovdje otkad su Njegušima novom saobraćajnicom širom otvorena vrata i znatno skraćen put do Cetinja, do kojeg se sada stiže za petnaestak minuta vožnje.

Njeguši su, ustvari, lanac od nekoliko sela ukotvljenih u kamenjaru ivicom polja. Najveće i najpoznatije je svakako selo Erakovići, korijen i ognjište sa kojeg su potekli Petrovići, dinastija koja je više od 220 godina vladala Crnom Gorom.

Zapis koji slijedi nije ovog puta posvećen njima, već jednom sasvim običnom – neobičnom čovjeku sa ovog prostora, koji živi u sjećanjima, ne samo njegovih najbližih, u priči koja već pomalo poprima obilježja legende.

I Savo Dumov Popović rođen je na Njegušima, u Erakovićima 1861. godine. On je izdanak ove loze oko koje i danas traju sporenja i nagađanja ko se, kad i od koga odvojio, ko je stariji, Popovići ili Petrovići, i u kakvom su srodstvu Popovići sa vladarskom kućom i dinastičkom lozom. Bio nemiran, vedar i šeretski duh i od rane mladosti pokazivao sklonost i vještinu u klesarskom i zidarskom poslu, pa se brzo pročuo kao majstor zidar lake i talične ruke.

Nije sasvim jasno kako je i zašto u mladosti, kad je u nekoj prilici sišao do Kotora, dopao u ruke opasne austrougarske policije i našao se u njihovoj tamošnjoj zloglasnoj tamnici. I bog zna koliko bi tamnovao i kad bi se izbavio da neka Crnogorka, po prilici taman sa Njeguša, nije doznala za njegovo ropstvo i počela da ga posjećuje u zatvoru. Da li po njegovom nagovoru, tek ona je nekako prevarila i zamaštrala oči opasnim i opreznim tamničarima i doturila mu neku limu kojom je potom noćima turpijao i pokušavao da presiječe debele šipke rešetaka na prozoru skamije.

A kad je neko od robijaša iz susjedne kauše čuo i pitao ga šta to radi, Savo mu odgovorio:

– Evo gudim, prijatelju!

– Pa što ne pjevaš kad gudiš?

– Ne valja, kažu, pjevati noću, pjevaću sjutra, kad svane, akobogda...

– Da li baš te noći, tek Savo je uspio da prereže šipku na prozoru – veli njegov rođak Đuro Popović – da se izvuče iz tamnice, ćibakne na krov susjedne kuće i pod okriljem mraka odmagli uz kotorske strane prema Njegušima, sve besputicom, uz takozvane Stube i preko Zalaza, kako bi zaturio tragove i umakao potjeri.

Kivan vlasti u Kotoru zbog muka koje je izdržao, Savo naumi da im se osveti. U liticama iznad grada pronađe jednu ogromnu stijenu koja je stajala na pokleku i odluči da je laguma i oburve prema gradu. Dok je pripremao eksploziv da minira stijenu, napravio je, izgleda, neku fatalnu grešku: mina je eksplodirala i, pored niza drugih rana, odnijela mu lijevu nogu iznad koljena.

Piše:

BUDO SIMONOVIĆ

Sjutra: KRALjICA GA NIJE ZABORAVILA

---

Prokletstvo
Kad su braća Erak i Raič, rodonačelnici većine stanovnika koji danas ovdje žive, doselili na Njeguše – kaže jedno ovdje još živo predanje – starosjedioci, „Veljekrajci”, naseljeni na prostoru današnjih Erakovića, nijesu ih baš dočekali sa dobrodošlicom iako ih je bilo bar deset puta više. Svejedno, starosjedioci su se stalno žalili i pokušavali na sve načine da osujete doseljenike da tu puste korijene. Kad su tadašnjem crnogorskom gospodaru Ivanu Crnojeviću dojadile njihove davije na račun tik sedam novodoseljeničkih porodica, on ih, navodno, prokleo:
– Dabogda se oni namnožili pa od sedam bilo 77 porodica, a od vas ne bilo ni sedam!
Kletva se, kažu, obistinila i od starosjedilaca danas ima tek jedna porodica, a Erakovići su se razgranali, dotle da ni oni nijesu sigurni koliko ih i gdje sve danas ima.