U grupi od oko 40–50 lica, koja su se s velikim očekivanjima obratila za pomoć ministru finansija dr Nikoli Subotiću, bili su i narodni poslanici Radikalne stranke iz Dalmacije dr Uroš Desnica, dr Dušan Ivetić, prota Sergije Urukalo, zatim veliki župan dr Ivo Perović i nekoliko dalmatinskih načelnika. Međutim, njihova očekivanja nijesu bila ispunjena jer iako su od svog visokopozi cioniranog zemljaka dobili obećanje da će im obezbijediti oko tri miliona dinara, on to obećanje nije održao. Pa tako, bez materijalnih sredstava Matica nije uspijevala da obavlja svoje zadatke i realizuje postavljene ciljeve. Njen najveći doprinos predstavljao je nedjeljni list „Glas” (1929–1937) koji je u međurat nom periodu bio jedino glasilo posvećeno egzistencijalnim problemima sjeverne Dalmacije i koji je tokom devet godina izlaženja bio najčitanija lektira među stanovništvom tog područja.

Pored „Glasa”, srpsko selo prihvatalo je samo zbirke narodne poezije, pa je sadržaj te literature bio glavni izvor saznanja djece i odraslih o svijetu i položaju čovjeka u društvu; isto rijska svijest, religiozna shvatanja i moralna uvjerenja građeni su upravo na iskustvima sabranim u ciklusima narodnih pje sama. O tome kakvu je privlačnu snagu imala narodna poezija najbolje svjedoči podatak da su pojedinci koji bi dobili na po klon pjesmaricu za samo mjesec dana uspijevali da nauče slova, kako bi mogli da prate stihove koje je ispjevao narodni pjevač. Rado se čitala i istorija, kao i knjige iz oblasti poljoprivre de. Ipak, knjiga je bila rijetkost, kao i školovani ljudi. Veći na stanovništva na srpskom etničkom prostoru bila je nepis mena. Prema popisu iz 1931. godine na području Primorske banovine bilo je 57,4 odsto nepismenih lica starijih od 10 godi na. U dalmatinskim krajevima te banovine po broju analfabe ta prednjačili su kninski (69,3 odsto) i benkovački srez (68,2 odsto). Nepismenost je bila posledica nedovoljnog broja škola, nji hove neravnomjerne raspoređenosti, konstantnog manjka nastav nog kadra, koji je bio u nesrazmjeri s brojnošću potencijal nih đaka, nerazvijene svijesti roditelja o potrebi školovanja djece. U kninskom školskom srezu je 1927–1928. godine postoja lo samo 35 škola, a u benkovačkom samo 36. Godine 1935. na području benkovačkog školskog sreza radila je 41 osnovna škola, a 1940. godine – 45. Međutim, taj blagi porast broja osnovnih škola nije mogao bitnije uticati na popravljanje prosvjetnih prilika, jer su Srbi bili većinom skoncentrisa ni u manjim selima i naseljima, u kojima škole uopšte nijesu postojale. Školske zgrade bile su u veoma lošem stanju, na šta je naročito uticala italijanska vojska koja ih je za vrijeme okupacije pretvorila u kasarne i nanijela im veliku štetu. Često su bile sasvim male, te se nastava morala održavati u istoj učionici za više odjeljenja naizmjenično, umjesto da svako odjeljenje ima svoju posebnu prostoriju. Bile su loše opremlje ne, bez odgovarajućih učila, a neadekvatni uslovi za rad loše su uticali na vaspitavanje djece. Primjera radi, u Kistanjama đaci su jedva uspijevali da čuju učitelja zbog škripe trošnih, dotrajalih i rasklimanih klupa. Mališanima je nedostajalo ono što je najpotrebnije, a to su knjige. Pošto je knjižni fond školskih biblioteka bio mali, a često takve biblioteke uop šte nijesu ni postojale, ponekad je sam Dvor intervenisao kako bi se snabdjele škole u kojima je vladala najveća oskudica. Na molbu Nikole Raška, školskog nadzornika benkovačkog sreza, kralj je najsiromašnije škole tog sreza (u Benkovcu, Obrovcu, Kistanjama, Smilčiću, Kuli, Jagodnji, Brgudu, Karinu, Žega ru, Bukovići i Bilišanima) pretplatio na Biblioteku sr pskih pisaca. Uprava Dvora plaćala je pretplatu „Narodnoj prosveti”, izdavačkom preduzeću iz Beograda, koje je svakog mjeseca školama slalo knjige. Problem su predstavljali čak i udžbenici koje roditelji, usled siromaštva ili nebrige, nijesu nabavljali svojoj djeci. I dok su se, s jedne strane, stalno tužili na nedostatak škola, na neprosvijećenost kao na glavni razlog nerazvijenosti, mještani srpskih sela su, s druge strane, sami sprečavali svoje sinove i kćeri da odlaze na nastavu tamo gdje su škole postojale.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---