Netrpeljivost prema ambasadoru Izidoru Cankaru prevazišla je političke okvire kada je njemu stigao privatni auto iz Kanade, a njegovi protivnici ga prisvojili za sebe. Krulj, Janežić i još neki službenici su ga koristili za „izlete i zabave”: „Kada je cijelo društvo naveče išlo u lokale uzimalo je sobom ministrov auto, koji ih je s državnom zastavom čekao pred lokalom”. Službenike Poslanstva su dijelili na komuniste i nekomuniste, tj. „povjerljive i nepouzdane činovnike”. Sve u svemu, vrijeme u kome su Krulj i Janežić službovali u Atini ocijenjeno je u jednom partijskom dokumentu kao „šest mjeseci kavge”. Promjena u odnosima između poslanika i komunista među službenicima nastupila je kada su Krulj i Janežić povučeni iz Atine, a u Atinu u prvoj polovini 1946. poslat Šerif Šehović na mjesto savjetnika Poslanstva. Šehović je u nizu dokumenata ostavio veoma negativne ocjene o Krulju i Janežiću, a uglavnom pozitivno o Cankaru, iako su Krulj i Janežić bili njegovi partijski drugovi, a Cankar predratni građanski političar i nekomunista. Jedina ozbiljnija primjedba na račun Cankara koju je izrekao Šehović ticala se njegove sklonosti ka materijalnom bogaćenju. Ponašanje Krulja i Janežića prema Cankaru bilo je za Šehovića „školski primjer sektašenja”. Suprotno od njegovih prethodnika, koji su u Cankaru vidjeli neprijatelja poslijeratne Jugoslavije, Šehović je sudio da on „može i iskreno želi služiti domovini” i da se sa njim može sarađivati. Sledeće ocjene Šehovića o Cankaru govore da je građanske manire poslanika stavljao iza činjenice da se on pozitivno odnosio prema novoj vlasti u Jugoslaviji: „Njegove mnogobrojne građanske osobine i sklonosti danas su od sporednog značaja i ne predstavljaju nikako nepremostivu zapreku za saradnju”; „Cankar je inteligentan, pa i patriota”; „Toliko zdušno brine za interese svoje i svoje familije/osobito svoje kćerke/ da ne bi mogao vezati svoje interese za i njemu očito propalu stvar jugoslovenske reakcije”. Šehović je javljao partijskom vrhu i da mu je Cankar negativno govorio o jugoslovenskoj emigraciji, da je „preziru sami njeni inostrani poslodavci” i da je „gorak emigrantski kruh”. Šehoviću nije smetalo što je Cankar mnogo držao do svog položaja i „komoditeta” i do spoljnih formi diplomatskog ophođenja i života. Cankar je dosta polagao na svoj materijalni položaj i „komoditet”. Međutim, ovaj otklon Cankara od predstavnika novih vlasti, Šehović je samo konstatovao, nije ga negativno ocijenio, čak je osudio uzurpaciju Cankarovog privatnog automobila. Građanske navike vide se i u Cankarovom obraćanju ministru spoljnih poslova Stanoju Simiću. On je zadržao stari način ophođenja i obraćao mu se sa „gospodine ministre”. Obraćanje ministru završavao je u starom diplomatskom maniru (bez poslije rata uobičajenog „Smrt fašizmu–sloboda narodu”): „ja Vas molim, gospodine Ministre, da i ovom prilikom izvolite primiti izraz mog odličnog poštovanja”.

Dok je sa Cankarom uspio da uspostavi saradnju, Šehović je mnogo više problema imao se njegovom suprugom. Kada je Cankar povučen u zemlju i penzionisan, njegova supruga je ostala u Atini, što je jugoslovenskom poslanstvu stvaralo dosta problema. Šehović se plašio da njen ostanak u Atini ugrožava sigurnost Poslanstva, jer je ona nastavila da održava veze sa ljudima za koje je on smatrao da su neprijatelji: nastavila je da u Poslanstvu prima Engleze, Amerikance i u prisnom je kontaktu i sa ostalim neprijateljima zemlje”, pa se plašio moguće „provale”. Pošto preko Ministarstva inostranih poslova nije uspio da riješi ovaj problem, Šehović se početkom 1947. obratio Aleksandru Rankoviću i upozorio da neće moći da odgovara za „posledice” ako Cankarova supruga ne bude povučena iz Atine. Sa svoje strane, Šehović je reagovao tako što je u martu 1947. otkazao službu nekim članovima posluge, stranim državljanima, u koje vjerovatno više nije imao povjerenja (šofer, sobarica, služitelj). Konačno, Šehović je obavijestio Rankovića 12. marta 1947. da mu je Cankarova supruga saopštila da namjerava da otputuje oko 5. aprila preko Rima i da će pozvati muža da dođe „pred nju” u Italiju, što je Šehovića navelo na sumnju da su joj njeni „anglo-američki prijatelji” predložili da nagovori muža da „emigriraju”.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)

---