-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ

Ilićevi stavovi o spiritizmu poklapaju se sa osnovnom spiritističkom doktrinom, po kojoj je spiritizam „filozofsko-eksperimentalna disciplina“ (Kardek, Flamarion, Deni). U doktrine spiritizma se uklapa i poricanje pakla, koje povodom Jude, duh saopštava Iliću. Po ugledu na francusku struju i Ilić prihvata reinkarnaciju.
Dragutin Ilić je duboko vjerovao da je čovjekov put unaprijed određen i da se ne može izmijeniti i da slobodna volja nema nikakav značaj pred snagom sudbine. Predskazivanja su dakle moguća i ona postoje jer svako biće na zemlji vrši neku naročitu misiju koja mu je povjerena a koju on ne shvata ali koju će uvidjeti „po oslobođenju svoje materijalne iluzije u kojoj se na zemlji kreće“. „Materijalizirani život“ bio je po njemu samo prelazno stanje „života i neumirućeg duha“. Objašnjavao je da je duša besmrtna, da postoji zagrobni život i da smrti objektivno nema jer je to samo „čista iluzija duha“. „Spiritizam, kao najmlađi među filozofskim sistemima, pokazuje već određenu pažnju, da uradi jednu čisto filozofsko-eksperimentalnu disciplinu u pogledu veze matarijaliziranog sa dematerijaliziranim bićem. Izvjesni rezultati koji su postignuti u tom pogledu daju nade da nije daleko čas kada će se to pitanje riješiti u korist pozitivnu ili negativnu“.
Pisao je takođe i o snovima: „Ja vjerujem da se duša u stanju dubokog spavanja potpuno oslobađa tijela i da se tada nalazi u vrlo labavoj vezi s njime, tek koliko je potrebno da očuva vezu sa predmetom svoje materijalnosti“.
Opisujući svoja iskustva sa medijumima Ilić kaže da je sve do 1895. izbjegavao da dublje razmišlja o spiritizmu kao „o pitanju koje nije moguće da se ubjedljivo riješi bez pozitivnih dokaza, i još više: koje čovjeka vrlo lako može odvesti u zabludu iz koje se s mukom izlazi. Naročito u našoj sredini, gdje se inteligencija pored svega svoga teorijskoga razmetanja sa idejama ‚realizma‘ i ‚pozitivizma‘, vrlo neznatno uzdigla iznad srednjeg života mase, koja u svom duhu, ili zbrkanom shvatanju života, ima i suviše sklonosti ka mističnom poimanju stvari“. On dodaje da su „tu ideju kod nas prihvatili i brzo kompromitovali ljudi spiritiste, zanesenjaci i uopšte (oni) bez ikakvog sređenog kritičkog metoda“. Koristeći se lakovjernošću ljudi, pojavila se masa spekulanata koji su od toga pravili „za sebe profesiju“ i „stvarali čitave religiozne obrede“. Ipak, i pored oklijevanja, na kraju je pristao da prisustvuje jednoj seansi, koju opisuje na sledeći način: „Poslije ovoga, ja zamolih da mi ukaže to prijateljstvo i prizove duh Vojislava. Ona, bez ustezanja, pristade. Julijana joj donese iz druge sobe dosta čiste hartije i jedan plajvaz. Gospođica zauze mjesto za stolom i držeći pisaljku uspravno nad hartijom, upravi pogled u neku tačku. Tako je sjedjela u nijemom ćutanju ne duže od desetak sekundi, a onda zapita poluglasno: – Ima li koga ovdje? U taj par obratih pažnju na njezinu ruku, koja gotovo do lakta bješe obnažena. Kad zapita ono, opazih kako preko površine gole podlaktice pređe neka vibracija... U isti čas ruka klonu na sto, pisaljka dotače hartiju i napisa: ‚Vojislav‘. – Sad pitajte šta želite! – šanu gospođica. – Jesi li, zaista, to ti, Vojislave? – Brate, jesam – dobih pisani odgovor...“
Pored seansi sa pisaljkom, Ilić pominje i vrlo raširenu „domaću zarazu“ toga vremena, sa astalčetom. Prisutni su polagali ruke na njega i odgovori su stizali kucanjem noge od stola o pod. Prilikom jedne seanse u manastiru Krušedolu, Dragutin Ilić je ustanovio da i njegova žena posjeduje medijumske sposobnosti pa su od tada pribjegavali čestom „izazivanju“. Poslije medijskog posla ona se osjećala „klonulom i pomalo glavobolnom“. Tako je prilikom jedne od seansi Dragutin Ilić od svog brata dobio direktne informacije o Judi koje je potom iskoristio za jedan svoj tekst.
Pokušavajući da objasni kakva je funkcija i uloga religije i crkve u svemu tome, Ilić kaže da religija nije u spoljašnjem obavljanju obreda, u slijepom vjerovanju i mističnom pokloništvu, već da je ona izraz unutrašnjeg bića pojedinca. Crkvu je po njemu trebalo osloboditi od države i njenog štetnog uticaja i od dogmi koje su religiju pretvorile u mit i mistiku, jer „crkva ne služi nikome i ničemu već jedino duhovnim ciljevima Apsoluta“.
Pored spiritizma Čedomilja Mijatovića, Lazara Komarčića i Dragutina J. Ilića povezuje čitav niz detalja. Sva trojica su se bavila politikom, književnošću i novinarstvom. Dok je Č. Mijatović bio predstavnik „romantičarskog stila“, Lazar Komarčić se kretao između „knjiške romantičarske naivnosti i trezvenog realističkog opisa“ i bio je utemeljivač društvenog romana, a takođe i jedan od prvih srpskih pripovjedača koji je primijenio tehniku modernog „toka svijesti“. Dragutin Ilić se takođe kretao između romantizma i realizma i, kao i Komarčić, pripadao je grupi protivnika Jovana Skerlića, koji su zastupali „romantičarska narodnjačka shvatanja o čistoti i samodovoljnosti nacionalne kulture i književnosti“.
(NASTAVIĆE SE)