-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ

Čedomilj Mijatović i Lazar Komarčić su bili bliski po godinama, pripadali su istoj političkoj stranci (Naprednjačkoj), obojica su bili u dobrim odnosima sa porodicom Garašanin, posebno sa Milutinom Garašaninom, sa kojim je Mijatović godinama bio blizak prijatelj. Komarčić je kao i Milutin Garašanin jedno vrijeme bio urednik „Videla”. Pored toga, Lazar Komarčić je Iliji Garašaninu posvetio svoj roman „Jedna ugašena zvijezda”. Čeda Mijatović „najveći zapadnjak među političarima i najveći romantičar među istoričarima”, kako ga je ocijenio Slobodan Jovanović, i Dragutin J. Ilić nijesu dijelili ista politička načela ali su spadali među rijetke književnike svog vremena koji su koristili „bogatu riznicu” srpske istorije, „te našu književnost bogatili krasnim djelima”. Dragutin Ilić je, kao i Komarčić, u mladosti zastupao materijalističke ideje, a slično Mijatoviću njegovu potragu za spiritualnim nije u potpunosti zadovoljavala hrišćanska crkva. [...]
Spiritizmom su se između dva svjetska rata u srpskoj javnosti bavili crkveni časopisi, listovi koje je pokretao bogomoljački pokret i nešto manje dnevna štampa. Poslije Prvog svjetskog rata je štampano nekoliko brošura spiritističke sadržine, uglavnom pod okriljem bogomoljačkog pokreta. Početkom `30-ih godina pojavile su se knjige Radovana Kazimirovića „Čaranje, gatanje, vračanje i proricanje u našem narodu” i Teodora Titova „Savremena mistika sa dogmatskog gledišta”, koje se dotiču i spiritizma. Prema nekim podacima koje je danas nemoguće provjeriti, u Beogradu je 1922. osnovano „Srpsko spiritističko društvo”, čije je sjedište bilo u Kotorskoj ulici br. 12, na Čukarici, koje je djelovalo do 1940. godine.
Odmah poslije rata tekstovi o spiritizmu su rijetki i prilično neutralni. Već 1919. „Pregled crkve eparhije žičke” piše o jednoj „interesantnoj knjizi” koja se pojavila na engleskom jeziku pod naslovom „Glasovi iz praznine”, izvjesne gospođe koja sama nije bila spiritista. Dodaje se da u Srbiji, a naročito u Beogradu postoji priličan broj spiritista, ali se kao poznati spiritisti pominju samo Č. Mijatović i Hinko Hinković iz Zagreba.
Mladen Đ. Protić, okružni ekonom iz Čačka, pokrenuo je juna 1922. list „Nebeska Sila”, koji je trebalo da predstavlja „nebesku javnost na kugli ovoj”. Protić nije bio ni spiritista ni bogomoljac, već je propagirao bogumilstvo, ali u osnovi se njegova pojednostavljena shvatanja nijesu mnogo razlikovala od prvih i drugih. Izašao je samo jedan broj na kome se navodi da je urednik Stevan I. Bisenović, a urednik i odgovorni urednik M.Đ. Protić. Na naslovnoj strani piše: „Svaki pametan čovjek makar i nepismen dovoljno bio, ako pažljivo pročita zaglavlje našeg lista, moći će uočiti, da je list pokrenula inicijativa onih građana koji su baš na ovoj kugli nekada živjeli i vrlo tešku borbu vodili, pa su izumiranjem tjelesnog organizma svoju dušu na onaj nebeski svijet povratili i na taj način privremeno odavde odseljeni sve dosad bili, otišli su na onaj svijet, svijet o kome i najprostiji ljudski stvor sa ove kugle i danas imade makar i pogrešnih pojmova, svaki pošten i savjestan čovjek razmišlja cijelog vijeka šta li će biti sa dušom njegovom, kada ga pozovu na onaj svijet, s toga on pazi da je ne otruje grijehom, on bježi od krivokletstva, on se boji Boga živog. Pojam ovaj naslijeđen je od predaka, a preci to nijesu izmislili, oni su nekad imali vrlo tijesne veze sa nebeskim svijetom, ali neko sa ove kugle i danas to krije, on neće da kaže zašto su one prekinute, ali biće da nije da neće već nesmije, jer se plaši narodne kazne”.
„Hrišćanski život”, list čiji je vlasnik bio Voja Janjić, objavio je 1923. godine informaciju da su vršena ispitivanja u Engleskoj nad izvjesnim medijumima, vezana za čula u stanju transa i pojave spontane telepatije. Početkom 1924. godine isti list je objavio polemiku Pavla Jevtića (jednog od prvih školovanih sanskritista u Kraljevini SHS) sa stavovima Branislava Petronijevića o spiritizmu i prevod teksta koji se bavi prikazom izučavanja okultizma i spiritizma u Njemačkoj. Jevtić tumači spiritizam kao grupu fenomena pri kojima medijumi tj. „nervno osjetljive ličnosti, posrednici sposobni da u izvjesnim okolnostima stupe u direktnu ili indirektnu vezu sa duhovnim svijetom i da njihove misli ili želje mogu saopštiti nama – običnim ljudima”. Pojam spiritizam, kaže Jevtić, često se miješao sa pojmom spiritualizam koji označava jedan filozofski pravac koji tvrdi da je čovjek duhovna jedinka i da je čovjekova duša besmrtna te da su krajnji elementi svijeta duhovne prirode.

I tokom narednih godina povremeno su crkveni časopisi objavljivali lična iskustva ljudi koji su vjerovali u zagrobni život, ali distanciranje od spiritizma bilo je sve primjetnije. Tako list za narod „Pravoslavni hrišćanin” piše 1923. da je spiritizam posledica nevjerovanja i ateizma i da je kao pojava direktno uperen protiv hrišćanstva, te da pojave umrlih duša protivrječe učenju Svetog pisma. [...]
(Nastaviće se)