Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ
Sjećanjima Bironovih političkih protivnika može se jednako vjerovati ili ne vjerovati, u zavisnosti od simpatija ili antipatija čitalaca. Zvanične optužbe upućene na Bironovu adresu, pokrenute poslije njegovog svrgavanja, sastoje se u sledećem: otimanje regenstva, „nebriga“ o zdravlju pokojne vladarke, želja za odstranjivanjem carske porodice iz Rusije, kako bi lakše preuzeo presto i ponižavanje Rusa.
Većina tih optužbi se otvoreno protivi zdravoj logici. Otkuda, na primjer, optuživanje Birona da se nije interesovao za caričino zdravlje. Očigledno je miljenik, kao niko drugi u Rusiji, bio zainteresovan da godine Anine vladavine potraju što duže. Samo uz nju on je mogao da se u Rusiji osjeća sigurnim i mirnim. Sa formalne tačke gledišta, briga o zdravlju carice nije ulazila u obaveze kurlandskog vojvode. Toliko besmisleno zvuči optužba o „otimanju regenstva“, jer je Ana Ivanovna lično, budući da je bila pri zdravom razumu, u prisustvu mnogih svjedoka naimenovala za regenta upravo Birona i svoju odluku formulisala u pisanoj formi. Bilo koji advokat vjerovatno bi sa zadovoljstvom prihvatio da brani okrivljenog ako bi protiv njega pokrenuli tako besmislenu optužnicu.
Mnogo kasnije su pisali o korupciji Birona, ali zvanično o takvim optužbama nema nijedne riječi. Mnogo se pričalo da Biron ne voli Ruse, ali to nije pravno pitanje i slične optužbe su se mogle odnositi samo na politički proces. Uz to, u svojim prepiskama i ličnim razgovorima, kako tvrde istoričari, Biron je uvijek bio dovoljno korektan i trudio se da ne povređuje nacionalni ponos velikih Rusa. O tome šta se dešavalo u njegovoj glavi, naravno, samo možemo nagađati i ništa više od toga.
Uopšte, o ličnosti Birona se suviše mnogo pričalo, bilo je puno emocija, literarnih maštarija, a suviše malo dokaza i dokumenata. Veliki Bajron je, na primjer, ubacio Birona u svoju poemu „Don Žuan“, u kojoj se, između ostalog, oplakuje slobodna zemlja, jer je Biron postavljen za vojvodu, „čovjek koji je loš i okrutan“.
Ovdje je vidljiva borba kurlandskih feudalaca protiv vojvode. Društveno mnjenje u Evropi je tada bilo na strani feudalaca i u njima je vidjelo borce za slobodu. No, je li baš sve tako? Po mišljenju nekih istoričara, Biron se borio protiv kurlandskog plemstva i bio je na strani seljaka, pokušavajući da ih nekako zaštiti od veleposjednika. Taj isti Enciklopedijski rečnik od Brokhauzena i Efrona tvrdi da je Kurladija bila „pakao za seljake“ i da je Biron „pokušavao da nešto uradi u korist seljaka“. Na kraju, ne izdržavši sukobe sa lokalnom opozicijom, Biron je bio prisiljen da se povuče sa vlasti u Kurlandiji 1769.godine u korist svoga sina Petra.
Ovdje ćemo da dodamo još jednu karakterističnu crtu: „Stanovnicima Kurlandije se nije sviđala ni Bironova zaštita Jevreja“. Nedovršeno visoko obrazovanje je, po svemu sudeći, ipak, ostavilo traga na njegov pogled na svijet.
Poznata je i Bironova tolerancija prema vjerama, a i njegova odbojnost prema sujeverju. Kad je postao regent u Rusiji, on je prekinuo veliki broj sudskih procersa koji su se vodili protiv okrivljenih za vradžbine i bajanja. Kasnije, na suđenju Bironu, i za ovakve odluke su ga optužili zbog nečega.
I još jedan slobodoljubivi pjesnik, Kondratij Riljejev, usmjerio je svoju pažnju na Birona. Jedna od njegovih pjesničkih „misli“ na istorijsku temu je posvećena „Bironovoj žrtvi“ Artemiju Volinskom, u kojoj ga dekabrista Riljejev vidi kao političkog disidenta i mučenika.
O djelu kabinet-ministra Volinskog potrebno je govoriti detaljnije, jer je ovo taj rijedak slučaj kada je Bironovo direktno učešće u politici dokazano dokumentovano.
Prije dolaska Ane Ivanovne na presto, Volinski je bio na dužnosti gubernatora u Kazanju, gdje se proslavio kao bistar čovjek, ali takođe, kako piše Kostomarov, on je bio sklon „ korupciji, mitu, otimačini i manguplucima“.
U početku je upravo Biron bio podupirač karijere kazanskog „mangupa“. Oni su se sprijateljili iz ljubavi prema konjima i Biron je potpomogao da se Volinski naimenuje za predsjednika državne komisije za pitanjima uzgoja ergela. Zatim je taj isti Biron predložio carici da ubaci Volinskog u kabinet ministara, da bi imala svog čovjeka u Vladi kao protivtežu uticajnom i svuda prisutnom Andreju Ivanoviču Ostermanu. Proračun se pokazao kao pogrešan: Volinski je veoma brzo uspio da se dopadne carici svojom sposobnošću, postao je samostalna figura i na kraju se posvađao sa svima, uključujući tu i Birona i Ostermana. Bivšem kazanskom gubernatoru se uopšte malo ko dopadao. Čak mu se nije sviđala ni sama carica, o kojoj je on mnogo puta govorio uvredljivo u krugu svojih prijatelja, smatrajući je lijenom, glupom i neozbiljnom. Što je, u stvari, sasvim odgovaralo stvarnosti.
Konflikti između Birona i Volinskog su vremenom postali redovni. Povodi za to su se pojavljivali na svakom koraku. Jedan od njih se može smatrati političkim. Poljska je tražila od Rusije nadoknadu za štetu, koju su napravile ruske jedinice za vrijeme prelaska preko poljske teritorije u toku rusko-turskog rata. Biron je te zahtjeve smatrao opravdanim i predlagao da im se udovolji. Volinski je imao drugo mišljenje, pri čemu je otvoreno izjavio da Bironovo mišljenje prati želja za udvaranjem Poljacima. (Kurlandija je tada formalno bila u vazalskoj zavisnosti u odnosu na Poljsku.)
(NASTAVIĆE SE)