Piše: Veselin Lazarević
Džejms Daglas Morison (1943 –1971) je prvu otvorenu pobunu izveo 1954. godine, kada je u sprezi sa bratom i sestrom postavio ultimatum roditeljima da se više ne sele iz grada u grad. U septembru 1957. porodica se, uprkos protivljenju djece, deveti put preselila. Džim je prestao da svira klavir i otkrio je tri nove strasti: crtanje, čitanje i pisanje pjesama. Dane je provodio nad knjigom, pisao i crtao na teme koje su se, najčešće, bavile erotikom i fantastikom. Knjiga kojom je bio opsjednut objavljena je u isto vrijeme kad su se Morisonovi preselili na Alamedu. Riječ je o kultnoj knjizi bit generacije, romanu „Na cesti” Džeka Keruaka. Knjiga o pijanstvima, iskustvima sa halucinogenim drogama, autostopiranju, knjiga koja je čitavim generacijama tinejdžera bila zavodljiv poziv u pustolovinu, knjiga koja je opisivala najzamršenije fantazije uzbuđenim tinejdžerima. Džimovo čitalačko interesovanje bilo je vrlo široko. Čitao je Ničea, cijenio poeziju, Remboa, ali i djela Balzaka, Molijera, Džemsa Džojsa... Prijateljima je u školi, iz glave, diktirao čitave male eseje o književnicima i pjesnicima, prilažući uz to i obimnu bibliografiju.
Početkom 1964. Džim je realizovao svoju staru želju: upisao se na Univerzitet u Los Anđelesu i to na odsjeku za film. Riješio je da poveže svoja interesovanja za slikarstvo i literaturu u jednoj formi: režiji i pravljenju filmova. Predavači su mu bili vrhunski reditelji: Stenli Kramer, Žan Renoar i Jozef Fon Sternberg. Među studentima su bili Frensis Ford Kopola i Denis Džekob zvani Pacov koji je kasnije sa Kopolom pisao scenario za film „Apokalipsa”... Džekob i Džim su se sprijateljili jer su otkrili uzajamnu strast prema knjigama. Na osnovu rečenice slikara i pjesnika Vilijema Blejka „Kada bi vrata percepcije bila otvorena, ljudima bi se sve ukazalo u svojoj istinitosti, kao vječno”, riješili su da formiraju grupu studenata pod nazivom „The Doors Opened & Closed” (Vrata otvorena i zatvorena). Na osnovu te Blejkove rečenice Oldous Haksi je svoju knjigu nazvao „Vrata percepcije”. Nezadovoljan prijemom svojih školskih filmova, Džim napušta fakultet i prepušta se skitnji i žurkama. U to vrijeme živi u Venisu, blizu Los Anđelesa, upoznaje Reja Manzareka, školovanog pijanistu, koji svira u bluz grupi „Rick and Rovens”, zajedno otkrivaju mnogo toga istovjetnog. Odlazi da sluša njegovu grupu u Santa Moniki. Rej ga poziva da se, sa prijateljima, popne na binu i otpjeva refren pjesme „Louie, Louie”. Par mjeseci kasnije, Rejova grupa na nekoj igranci treba da prati duet Soni i Šer, ali jedan član se ne pojavljuje. Priskače Morison, koji glumi muzičara držeći gitaru koja nije ni uključena u pojačalo. Po sopstvenom priznanju, to mu je bio najlakše zarađen novac u životu.
U avgustu 1965. godine sjedio je na plaži sa Manzarikom i pjevušio mu svoju pjesmu „Moonlight Drive”. To je bilo dovoljno da odluče da formiraju grupu „The Doors”. Ubrzo im se priključio bubnjar Džon Denzmor. Par nedjelja kasnije, njih trojica su, uz pomoć Manzarekove braće i basgitaristkinje, čijeg se imena više niko ne sjeća, napravili prve demo snimke.
Bile su to pjesme „Moonlight Drive”, „Summer`s Almost Gone”, „Break on Through” i „End Of the night”, koje je komponovao Morison. Njih trojica su odmah ostali sami, jer se ostalima nije dopao materijal. Isto se desilo sa urednicima u diskografskim kućama kojima su nudili materijal. Novi član je postao dvadesetogodišnji gitarista Robi Kriger, koji se interesovao za najrazličitije vrste muzike, od flamenka do roka i bluza.
„The Doors” su počeli redovno da nastupaju u klubovima „London Fog”, na Sanset bulevaru, i u tada čuvenom „Whisky A-Go-Go”. Repertoar su popunjavali tuđim hitovima, a Morison još uvijek nije imao izgrađeno ponašanje na sceni. U suštini stidljiv, on je najčešće pjevao leđima okrenut publici. U početku je Manzarek bio glavni pjevač, a Džim bi se uključivao povremeno svirajući usnu harmoniku, ili podstičući publiku povicima. Problem im je pričinjavalo to što nijesu mogli da nađu odgovarajućeg gitaristu.
Odna je Manzarek kupio „fender” bas klavijature, tako da je lijevom rukom pokrivao te dionice. Mada su imali ugovor sa kućom „Kolumbija” nijesu uspijevali da pronađu producenta. U to vrijeme su već imali dvadeset pet svojih pjesama, među kojima i „The end”, koja je te 1966. godine predstavljala samo tužnu ljubavnu pjesmu. Posao im je išao prilično loše, a Džim je pozvan na regrutaciju, što je moglo da znači i skori odlazak u Vijetnam. Na regrutaciji, Morison je izjavio da je narkoman i homoseksualac, odmah je oslobođen vojne obaveze. Potom su dobili ugovor sa firmom „Elektra”, za koju su snimili prvi album. Uspjeh, ponajviše zahzvaljujući pjesmi „Light my fire” i eksplozivnim nastupima, brzo je stigao. Ploča je dospjela na drugo mjesto američke top liste. Na njoj se zadržala 121 nedjelju. Postali su prava grupa sa dva menadžera, advokatom i čovjekom koji je bio angažovan da vodi računa o Morisonu. Za snimanje druge ploče dobili su solidne uslove... Na koncertu, u mjestu Wu Haven, Džim je uhapšen jer je psovao policajce. Optužba je glasila: ugrožavanje javnog reda i odupiranje pri hapšenju. Marta 1969. godine, poslije koncerta u Majamiju, Morison je optužen za razvratno ponašanje, psovanje i pijanstvo na javnom mjestu, kao i da je na koncertu „pogledima izložio svoj penis i tresao ga simulirajući masturbaciju...”
(Nastaviće se)