-Preveo sa ruskog: VOJIN PERUNIČIĆ

Enciklopedijski rječnik Brokhauzena i Efrona, za razliku od Kostomarova, polazi od opreznije formulacije:
„Bironi (zapravo Bireni) nijesu bili bogati, ali, očigledno, vode korijene od stare kurlandske plemićke loze. Oni se pominju još u XVI vijeku. U Kurlandiji on nikad nije osjećao naklonost, zato što je bio na vojvodinoj strani protiv plemstva. Na osnovu toga što je jedan od predstavnika ovog roda upravljao konjušnicama kurlandskog vojvode, ne treba izvoditi zaključak da je budući regent ruske imperije bio loših korijena. Kurlandski izvori tvrde da je taj upravitelj konjušnica bio blizak prijatelj vojvodi i spasio mu je život u jednoj borbenoj akciji.”
Dakle, Biron, kako se ispostavlja, nije bio „konjušar“, već je, prije svega, pripadao starom plemićkom rodu. I nijesu svi od toga roda probisvijeti i lažovi. Poslednju činjenicu potvrđuju i biografije dvojice braće miljenika. Njih je pravedno i potrebno rehabilitovati. Oni se nikada nijesu miješali u politiku, naprotiv, koliko su god mogli i bili sposobni, služili su časno i pošteno Rusiji.
Starijeg brata Karla primio je Petar Veliki na službu kod sebe i on ga je pohvaljivao i unaprijedio u čin oficira jer je više puta pokazao hrabrost na ratištima. Jednom su ga Šveđani zarobili i on je uspio da im pobjegne. Lično feldmaršal Minjih, glavni protivnik Birona, ovako ga je okarakterisao: „Marljiv i tačan u službi, hrabar i hladnokrvan u izvršenju borbenih zadataka“. Sasvim dobro mišljenje za oficira koji učestvuje u ratnim okršajima. Najstariji Biron je završio svoju karijeru na dužnosti general-gubernatora Moskve, a onda je zajedno sa bratom, miljenikom carice Ane, apsolutno nezasluženo, podvrgnut hapšenju i progonstvu.
Najmlađi brat Gustav je takođe bio u ruskoj vojnoj službi. Stigao je do zvanja general-anšefa, a uz to je u njegovom ličnom kartonu bilo dosta priznatih zasluga. Gustav je, na primjer, pokazao herojstvo za vrijeme rata sa Turcima tokom juriša na tvrđavu Očakov. Oženio se sa Aleksandrom, kćerkom Menšikova, kad se ona vratila iz progonstva. Kad mu je žena umrla, kako pričaju, umalo nije poludio od tuge. Nimalo se nije miješao u politiku, a ipak je stradao zbog brata i takođe doživo progonstvo. Minjihov ađutant Manštejn, koji je neograničeno mrzio Birona, krajnje objektivno priznaje da je Gustav „sasvim pošten čovjek, mada je neobrazovan“. I ovo mišljenje je više simpatično, nego negativno.
A sada o čuvenom miljeniku carice Ernestu Johanu. Njegova biografija, iskreno rečeno, nije besprekorna. Jedini je on od braće bio poslat na Kenišbergski univerzitet da stekne dobro obrazovanje, ali nije opravdao očekivanja; više je vremena provodio na studentskim zabavama i u pijančenju, a manje se bavio naukom. Postoje dokazi da je Biron za vrijeme studija pozivan na odgovornost za ubistvo koje je izvršio u pijanom stanju. Taj grozni incident, zbog nečega, nije ostavio ozbiljnije posledice na Birona.
Kasnije je Biron pokušao da se zaposli u Rusiji, ali je doživio neuspjeh. Konačno, zahvaljujući protekciji ruskog diplomatskog pretstavnika u Kurlandiji Petra Bestuževa, Biron je dobio skroman poslić na dvoru Ane Ivanovne u Mitavi. Od toga je i počeo njegov uzlet.
Ako govorimo o zvaničnim dužnostima i titulama Birona, sve do hapšenja, njegova karijera se razvijala ovako. U početku, odmah po dolasku zaštitnice na ruski presto, dobio je mjesto višeg dvorskog činovnika (jednostavno samo obaveza na dvoru). Te iste 1730.godine, Biron je dobio titulu grofa Svete Rimske imperije, a kroz sedam godina, uz aktivno učešće Peterburga, bio je proglašen za vojvodu Kurlandije, što se može ocijeniti kao veliki uspjeh ruske diplomatije. Tome je stremio i Petar Veliki, jer je Rusija smatrala korisnim da na tom mjetu ima svog čovjeka.
A Biron nije nikad doveo Ruse u nepriliku. O tome piše u Enciklopedijskom rječniku od Brokhauzena i Efrona ovako: „...Kurlandski vojvoda... je bio uvijek vjeran interesima Rusije i nije dozvoljavao sebi da ga podmite poklonima ni pruski kralj, ni pruski imperator“.
Na kraju, dok je umirala, Ana Ivanovna je na molbu, ne toliko stranaca, koliko ruskih velmoža i bez obzira na gromoglasne, mada, kako se može pretpostaviti, ne baš iskrene primjedbe Birona, naimenovala miljenika regentom uz maloljetnog imperatora Ivana Antonoviča.
Od svih gore navedenih dužnosti (naravno, ne računajući poslednje, položaj regenta, na kojem je Biron bio veoma kratko vrijeme), „prijatelju-vladarki“ nijesu dali zvanično nikakvo drugo državničko ovlašćenje. Zato je sam položaj miljenika izazvao pojavljivanje najnevjerovatnijih pretpostavki, najčešće ničim nepotvrđenih.
Dakle, pouzdano odrediti stepen uticaja Birona na najvažnije događaje ruske istorije za vrijeme vladavine carice Ane praktično nije moguće, iako je jasno da su njegove neformalne preporuke i predlozi imali veliki značaj za caricu.NASTAVIĆE SE