-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Najkraće rečeno: jedan od četvorice braće Pribićevića, čuvenih prečanskih političara i pregalaca na polju nacionalnih poslova, koji su srpski narod u Hrvatskoj početkom 20. vijeka poveli putem sloge i zajedništva s Hrvatima, da bi ga uveli u novu državu Jugoslaviju, a koja je bila ispunjenje njihovih mladalačkih snova i ideala i kojoj će do kraja ostati vjerni. Svetozar, najdinamičniji i najpreduzmljiviji, vođen snažnom ambicijom od rane mladosti, bio je stub porodice i inicijator političkih aktivnosti; Valerijan, Milan i Adam bili su vjerni sledbenici i pristalice ideja i aktivnosti njihovog najznamenitijeg brata. U sliku složne porodice nije se sasvim uklapao jedino Milan, oficir umjetničke duše. Najmlađem od braće, Adamu Pribićeviću, sudbina je dodijelila najduži život: rođen 1880, poslije, sasvim sigurno neobičnog, krivudavog i plodotvornog životnog puta, izvršio je samoubistvo već u dubokoj starosti (1957). On, koji je nekoliko puta s lakoćom dizao ruku na sebe (da bi na kraju i uspio u svojoj namjeri), ipak je nadživio, tek nešto starije od sebe, Svetozara, Milana i Valerijana.
Rođen u Hrvatskoj Kostajnici, Adam Pribićević djetinjstvo je proveo u selu Glavičanima. Završio je čuvenu gimnaziju u Sremskim Karlovcima. Zbog slabog materijalnog stanja, nije studirao ono što je želio: medicinu ili istoriju. Umjesto toga, opredijelio se za pravne nauke. Za njihovo izučavanje nije bilo neophodno ići u Beč ili neki drugi veći univerzitetski centar (što je iziskivalo velika novčana sredstva), već samo u, ne tako udaljen, Zagreb. Potom je stupio u upravnu službu. Bio je prvooptuženi na Veleizdajničkom procesu u Zagrebu 1908-1910, kada je prvi put pokušao da izvrši samoubistvo. Poslije godinu dana provedenih u Češkoj, izvještavao je za „Srbobran” s balkanskih bojišta 1912. Početak Prvog svjetskog rata proveo je u internaciji, a zatim je upućen na ruski front. Nacionalista i slovenofil, ovaj Srbin iz nekadašnje Vojne krajine, kao i mnogi drugi Sloveni podanici Austro-Ugarske, nije želio da se bori za Habzburšku monarhiju. Iz tog razloga je po drugi put digao, bezuspješno, ruku na sebe, a zatim je ostatak rata proveo simulirajući duševnu bolest. Po zavšetku rata otišao je na Kosovo i skoro dvije decenije proveo je kao zemljoradnik sa svojim usvojenim sinom i njegovom porodicom. Pred početak Drugog svjetskog rata se naselio u Batajnici, godine okupacije proveo je u Beogradu, a 1944. otišao je u emigraciju. O Adamu znamo i da je bio duboko religiozan čovjek, da je poznavao sve važnije evropske i slovenske jezike, da je decenijama uređivao „Srbobran” i „Srpsko kolo” (kasnije „Seljačko kolo”), ili je sarađivao u njima, da bi 1936. osnovao i istoimenu kulturno-prosvjetnu organizaciju; da je mnogo pisao – osim brojnih članaka po listovima i časopisima, vrijedna su pomena i njegova djela „Seljak”, „Od gospodina do seljaka”, „Hrvatsko-srpska koalicija”, „Svetozar Pribićević” i dr. Iako nije želio da se bavi politikom, to u prilikama u kojima je živio, nije mogao da izbjegne. Poslije smrti Svetozara Pribićevića izvjesno vrijeme bio je predsjednik Samostalne demokratske stranke, zatim je komunistima dopustio da preko „Seljačkog kola” stvaraju uporišta u srpskom narodu, a na kraju se priključio pokretu generala Draže Mihailovića.[...]
O porodici Pribićević ostavio je dosta podataka sam Adam. Njegov otac Vaso Pribićević (1840-1897) bio je učitelj, ali se penzionisao već u 43. godini života i vratio se s porodicom u svoje rodno selo Glavičane na Baniji. Sin je svog oca opisao kao darovitog, obrazovanog i vrijednog čovjeka. I na selu je djelovao kao prosvetitelj, upućujući neuke sunarodnike u savremene metode obrađivanja zemlje i uvodeći niz mjera za unapređivanje stočarstva. Skromnu penziju Vaso Pribićević je dopunjavao zaradom geometra, ali je brojna porodica, i pored tog dodatnog prihoda, živjela u oskudici.
Veoma privržen majci Kristini (1844-1921), Adam je o njoj pisao mnogo više nego o ocu. Poput svojih sinova i ona je bila interesantna i neobična ličnost. Bila je obrazovana i duboko religiozna žena, s izuzetno razvijenim nacionalnim osjećanjem. Za razliku od svog supruga, koji je, prema sjećanju Stojana Pribićevića, bio miran i staložen čovjek, ona je bila lišena unutrašnje ravnoteže: naglo je mijenjala raspoloženja, prelazeći iz razdraganosti i veselosti u stanje sjete i depresije. Kontemplativna i preosjetljiva, Adamova majka je bila zaokupljena i metafizičkim problemima o smislu egzistencije, konačnosti i smrtnosti ljudskih bića, postojanju Tvorca. Uprkos tome, živjela je životom obične seoske žene. Njena vrednoća, prema sjećanjima najmlađeg od njenih sinova, graničila se s fanatizmom: „Ona je bila vihor u radu, navijen stroj, kao neki perpetum mobile od mesa i kosti. Radila je u nemogućem trku i kao u nekom mahnitom bijesu, s nadljudskom izdržljivošću. U cijelom svom životu nijesam naišao na stvorenje u tom njoj ravno. Njeni dani rada nijesu se mjerili sa 8-10 sati, već su redovno dostizali do 16, a nekad prelazili i 20”. I svoju djecu je od malih nogu navikavala na težak rad i disciplinu, ne tolerišući nikakve prekršaje.
(NASTAVIĆE SE)