- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Dok je Vaso Pribićević bio blag čovjek, koji je rijetko pribjegavao tjelesnom kažnjavanju djece, utoliko je njegova energična i odlučna supruga bila stroža: Svetozar Pribićević je ožiljak na licu od majčinog udarca nosio cijelog života.
Iako nije bilo nimalo neuobičajeno da seoska djeca pomažu roditeljima, očigledno da se u kući Pribićevića u tome pretjerivalo, budući da su im prijatelji prigovarali zbog pomalo surovog postupanja s potomcima. Majčinu ljubav, toplinu, blagost i nježnost djeca su osjećala samo izuzetno – u bolesti. Za Adama je bolest stoga bila pravi „dar Božiji”, kojem se iskreno radovao.
Adam Pribićević ističe i izuzetan altruizam svoje majke, spremnost da pomogne slabima i nemoćnima, ali i njeno nepovjerenje prema uticajnim ljudima koji su zauzimali visoke položaje u društvu, kao i ignorisanje materijalnih dobara. [...]
Adam Pribićević je bio zatvorena i povučena osoba. Osobine koje su zapažali njegovi savremenici – usamljenost, nedruželjubivost i stidljivost – prema jungovskoj tipologiji, karakteristične su upravo za izrazito introvertne ličnosti. Adam je to zaista i bio. Čitav život proveo je u svojevrsnom bjekstvu od ljudi. To osamljivanje počelo je već u djetinjstvu, kada su se braća družila uglavnom samo međusobno, izbjegavajući društvo drugih vršnjaka: „ Mi Pribićevići držali smo se skupa. Nijesmo se miješali ni sa Bukvićima, Stanićima, Šarovićima i Đermanovićima iz našeg sela, a kamoli s kim drugim ” – istakao je Adam s ponosom u svojoj autobiografiji. Kada je po završetku studija trebalo da riješi pitanje egzistencije, Adam nije mogao da se opredijeli ni za jedno zanimanje, racionalizujući na razne način svoju neodlučnost i nespremnost za aktivan život. Na primjer, nije želio da stupi u državnu službu zato što je na vlasti bio mađaronski režim, advokatura mu nije odgovarala jer je predstavljala rad za kapitaliste, a poziv sudije nije dolazio u obzir zato što je bio protivnik smrtne kazne. I kada je, na kraju, našao zaposlenje, stupivši u upravnu službu (1906), on nije dugo izdržao: poslije nepune dvije godine (1908) podnio je ostavku.
Na isti način ponašao se i kasnije. Poslije ujedinjenja Srba, Hrvata i Slovenaca i stvaranja zajedničke jugoslovenske države Adam Pribićević je odbio da se uključi u rad državnih institucija, a nije pristao ni da stupi u diplomatsku i konzularnu službu. Tek na insistiranje brata Svetozara pristao je da se 1927. kandiduje za položaj zamjenika narodnog poslanika dr Ede Lukinića u parlamentu, a poslije Svetozareve smrti bio je prinuđen da preuzme položaj predsjednika stranke: „...meni se naturi predsjedništvo stranke. Jedva sam se oteo poslije sklapanja Sporazuma u avgustu 1939.” – objasnio je kasnije.
Između Adama i Svetozara postojala je neka vrsta suparništva, ali i snažna emotivna veza. Vjerovatno je na to uticala i činjenica da je Svetozar u jednom trenutku za Adama postao supstitucija oca. Tako je Adamom tokom vremena ovladalo osjećanje apsolutne odanosti Svetozaru – do te mjere da je ljude procjenjivao na osnovu toga da li su bili Svetozarovi istomišljenici i privrženici, ili ne. Čak se i udaljio od drugog brata Milana kada je Milan zatražio da ga podrži u sukobu sa Svetozarom: „ A ja bih prekinuo radije sa životom no sa Svetozarom ” – pravdao se Adam s dozom patetike. Svetozar Pribićević je bio izrazito narcisoidna ličnost a, kao što vidimo, i njegov mlađi brat je njegovao svijest o sopstvenoj izuzetnosti. U stvari, sva četvorica braće Pribićević razvijala su se na način koji je podsticao njihov narcizam, ali su se narcističke crte ličnosti svakog od njih ispoljavale na drugačiji način.
Djela najmlađeg Pribićevića prosto vrve izrazima samozaljubljenosti. On je sebe predstavljao kao karakternog čovjeka, lišenog svih uobičajenih sitnih ljudskih mana, a pogotovo ozbiljnih ljudskih slabosti, pohlepe, samoživosti, beskrupuloznosti. Naprotiv, Adam je bio mudar i plemenit čovjek pun vrlina, koji nije pretendovao na visok društveni položaj, već je djelovao „iz nevidelice”, nije bio zloban, niti je želio zlo ljudima, bio je vrijedan i skroman, strpljiv i neporočan. O sebi je pisao kao o čovjeku za koga moral nije bio luksuz, već neophodnost, kao o aristokrati duha, koji stoji iznad većine običnih ljudi, mediokriteta: „...ja sam sa saučešćem gledao na one, koji se bore za položaje i bogatstvo, jer sam znao koliko pri tom žrtvuju od dostojanstva svoje ljudske ličnosti i zato sam i gladan držao visoko glavu, uvjeren tvrdo da je moj stav etički visoko nadređen njihovom stavu”. Adam Pribićević je bio uvjeren da se istinska veličina sastoji u odricanju, a ne u sticanju: „Ne traži se uvijek umna genijalnost, da čovjek dođe do imućnosti, ali se uvijek traže naročita moralna gledišta i shvaćanja, da se mimo bogatstva prođe”.
Za njega je, razumije se, bilo nezamislivo i potčinjavanje bilo kakvom autoritetu, te se zbog toga i povukao iz politike: „...nijesam htio da klečim ni pred suverenitetom naroda, kao ni Kralja”.
(KRAJ)