-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Dragoljub Jovanović je na Pribićevićevu riješenost da se odrekne gradskog komfora gledao, vjerovatno pretjerujući i ne uspijevajući da pronikne u suštinu njegovog bića, kao na želju da, uz zvanje pukovnika, stekne i zvanje zemljoradnika: u nedostatku autentičnih plemićkih titula on je, prema tom, možda ne sasvim tačnom tumačenju, htio da se okiti bar ovim, alternativnim, kojima se izdvajao od ostalih ljudi i koje su ga, prema njegovom uvjerenju, činile posebnim i izuzetnim.
U svakom slučaju, provevši dosta vremena sa Milanom Pribićevićem, slušajući njegove lucidne političke analize i posmatrajući ga, Dragoljub Jovanović je imao prilike da se uvjeri da je on ne samo zanimljiva i neobična osoba, već i da u njemu otkrije elemente veličine. Čak ga je svrstao među svoje „učitelje energije“. Ipak, ni taj pronicljivi profesor i političar nije uspio da sasvim odgonetne tajnu ličnosti Milana Pribićevića, već je ostao zapitan: da li se radi o glumcu ili o velikom čovjeku?
Lik Milana Pribićevića skicirao je i skulptor Ivan Meštrović, u svega nekoliko riječi: „On je meni bio zanimljiv kao tip našega čovjeka iz onih nekih krajeva, u kojima je sve izmiješano: i kavalirstvo i silovitost, neka dobroćudnost i zasjeda, čednost i naduvenost, altruizam i beskrajna taština“. Najbolje ga je, ipak, poznavala supruga Ruža, odana životna saputnica u kojoj je pukovnik Pribićević uvijek imao čvrst oslonac i podršku, pa treba imati u vidu i njeno mišljenje. Za svog supruga, koga je duboko poštovala i iskreno voljela, ona je imala samo riječi hvale, karakterišući ga kao „silnog“ čovjeka, energičnog, istrajnog i vrijednog.
Nacionalno-politički rad, koji nije prekidao ni tokom ratnih godina, Milan Pribićević je nastavio i u novoj državi, formiranoj 1. decembra 1918. godine. Njegovo političko djelovanje odvijalo se u okviru Demokratske stranke, osnovane na konferenciji održanoj 15. i 16. februara 1919. godine u Sarajevu, sa pukovnikovim bratom Svetozarom, kao jednim od demokratskih prvaka. U to vrijeme, kada je ministar unutrašnjih djela Svetozar Pribićević na osnivačkoj konferenciji obrazlagao potrebu i svrsishodnost formiranja jedne takve organizacije i iznosio osnove njenog programa, pukovnik Milan Pribićević putovao je po Baniji s očiglednom namjerom da političke ideje svog brata učini razumljivim širim slojevima naroda, da Svetozaru obezbijedi što više pristalica i sledbenika. [...]
Milan Pribićević je bio nesumnjivo jedan od najangažovanijih parlamentarnih predstavnika kad su u pitanju potrebe krajiškog sela i seljaštva. Njegova zapažena aktivnost u Ustavotvornoj skupštini bila je gotovo u potpunosti okrenuta problemima ruralnih sredina. Svoje intenzivno poslaničko djelovanje pukovnik Pribićević je najavio u dva „pisma bratu rataru“, objavljena u „Srpskom kolu“ ubrzo poslije izbora 1920. godine, u kojima je opisao „očajno stanje prosvjete“ i „očajno stanje sve ostale uprave“ u srezu Dvor. U tim pismima on je digao glas zbog nedovoljnog broja osnovnih, srednjih, zanatlijskih i svih drugih škola koje bi bile neophodne, u prosvjetnom pogledu potpuno zanemarenom, narodu njegovog izbornog sreza. Bio je ogorčen nepostojanjem bolnica i zdravstvenih radnika, upražnjenim parohijama, lošom saobraćajnom infrastrukturom itd. [...]
Godine 1923. Milan Pribićević je napustio Demokratsku stranku u znak protesta što mu brat Svetozar nije dopustio da bude, na izborima održanim u proljeće te godine, nosilac liste u Zagrebačkoj županiji, umjesto dr Ede Lukinića. Pored tog, čisto formalnog razloga postojali su i dublji uzroci povlačenja pukovnika Pribićevića. U glasilima Samostalne demokratske stranke kasnije se tvrdilo da je on napustio Demokratsku stranku kada je shvatio kako njegov angažman oko osnivanja seljačkih vijeća neće povećati njegovu moć u stranci. Da li je, u stvari, Svetozaru Pribićeviću smetalo to što je osnivanjem vijeća Milan kao počeo da preuzima ulogu vođe Srba u Hrvatskoj, na koju je polagao pravo on sam? Strepeći od mogućeg potiskivanja u drugi plan, možda nije daleko od istine pretpostavka kako Svetozar i nije bio oduševljen kada je shvatio da Milanova akcija sve više izmiče kontroli i pretvara se u njegov lični projekat. Za braću, koja su se našla u nekoj vrsti suparništva – a obojica su bili podjednako isključivi i nepopustljivi – očigledno nije bilo mjesta na istoj strani. Bilo kao bilo, poslije pauze od nekoliko godina, tokom kojih se posvetio zemljoradnji, ne učestvujući u političkom životu Kraljevine SHS, pukovnik Pribićević je početkom 1927. godine prišao (zajedno s Grupom SKA, na čelu sa dr Dragoljubom Jovanovićem) Savezu zemljoradnika i odmah je kooptiran u njegov glavni izvršni odbor. Već na početku djelovanja u Zemljoradničkoj stranci on je pokušao da oživi svoju nekadašnju popularnost među Krajišnicima kako bi ih pridobio za stvar svoje nove političke organizacije, pa je putovao po Sremu, Slavoniji, kao i po Bosni i Hercegovini. Na taj način započeo je novi period političke aktivnosti Milana Pribićevića.(NASTAVIĆE SE)