-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Iako su sva četvorica braće Pribićević, ako ne stalno, bar povremeno učestvovala u javnom životu, politikom se, poslije Svetozara, najviše bavio Milan Pribićević. Nešto mlađi od Svetozara, rođen 1877. godine u Slavonskom brodu, Milan nije živio mnogo duže od svog starijeg brata. Umro je samo godinu dana poslije njega, 1937. u Montreu, od malarije. Iako političar „po svojoj strasti za opšte stvari”, kako je primijetio već Dragoljub Jovanović, Milan Pribićević je bio i vojnik i zemljoradnik, pa i pisac. Poslije petrinjske gimnazije, završio je kadetsku školu u Karlovcu i Gracu i postao oficir austrougarske vojske. Habzburšku monarhiju je, međutim, napustio već 1905. godine: po Svetozarevom savjetu, došao je u Srbiju i stupio u srpsku vojsku. Ta odluka predstavljala je prekretnicu u životu Milana Pribićevića: u slobodnoj srpskoj državi mogao se nesmetano posvetiti nacionalnom radu. Ubrzo je napisao „Statut revolucionarne organizacije Južnih Slovena”, u stvari neku vrstu programa rada na rušenju Austrougarske i ujedinjenju Južnih Slovena i postao jedan od osnivača i glavni sekretar „Narodne odbrane” (1908). I to nije sve. Milan Pribićević je obilazio Srbiju i na zborovima po selima i gradovima govorio o aktuelnim nacionalnim i socijalnim pitanjima. Takođe, uređivao je list „Slovenski jug” i bio „Srbobranov” dopisnik iz Beograda. U Srbiji je objavio i jedan priručnik o austrougarskoj vojsci. A kada su počeli balkanski ratovi, Milan Pribićević se borio protiv Turaka i protiv Bugara, učestvujući u oslobađanju Kosova i Južne Srbije. Iz Prvog svjetskog rata (prvo kapetan, zatim major) Milan Pribićević izašao je sa činom pukovnika. Smjelo vojujući na Ceru, Gučevu, Jadru i drugim slavnim bitkama tog rata, pružajući sa svojim trupama poslednju odstupnicu srpskoj vojsci koja se povlačila prema Albaniji, zaslužno je odlikovan Karađorđevom zvijezdom i Medaljom za hrabrost. Poslednje godine rata Milan Pribićević proveo je u Americi, prikupljajući dobrovoljce za Solunski front. Angažujući se u borbama za oslobođenje Srbije, on nije ostao po strani ni kada je rešavano pitanje ujedinjenja jugoslovenskih naroda: u ime Vrhovne vojne komande, s Narodnim vijećem u Zagrebu vodio je pregovore o stvaranju zajedničke države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Završetak Prvog svjetskog rata značio je i okončanje vojne karijere pukovnika Pribićevića. Prišao je Demokratskoj stranci i, kao njen član, izabran je za poslanika Ustavotvorne skupštine (1920). Tih prvih poratnih godina u Milanu Pribićeviću oživjela je ljubav prema selu i seljaku. Po selima Like, Banije, Korduna počeo je da osniva seljačka vijeća i da uređuje list namijenjen seoskom stanovništvu „Srpsko kolo”. Najzad, Pribićevićeva emotivna vezanost za selo i seoski način življenja kulminirala je 1923. godine kada se povukao iz politike, otišao na Kosovo i nastanio u Velikoj Reci. U tom selu u blizini Vučitrna bavio se poljoprivredom poput svog mlađeg brata Adama, koji se nastanio u susjednom kosovskom selu Svračak. Preduzimljiv, vrijedan, sposoban i dobronamjeran, Milan Pribićević je, sa svojom suprugom Ružom, uticao da u Veliku Rijeku počnu da prodiru tekovine savremene civilizacije. Ipak, življenje na selu nije omelo Pribićevića da se ponovo uključi u politiku: 1927. godine on je ušao u Savez zemljoradnika i postao idejni vođa zemljoradničke ljevice. Godine 1935. izabran je za narodnog poslanika, ali je, zajedno sa ostalim izabranim poslanicima zemljoradničke ljevice, odbio da uđe u Narodnu skupštinu. Pri kraju života podržavao je Udruženu opoziciju, zalagao se za politiku Narodnog fronta i za preuređenje države na principu federalizma.
Milan Pribićević bio je vrlo obrazovan čovjek, govorio je nekoliko jezika i bavio se književnošću. Već u mladosti počeo je da piše prozu i poeziju. Objavio je veći broj pripovjedaka i jednu dramu.
Poput ostalih Pribićevića, i Milan je ostavljao snažan utisak na savremenike. Djelovao je gordo i dostojanstveno. Dragoljuba Jovanovića je, prilikom prvog susreta, iznenadio ‚‘svojim strogim izgledom‘‘; opisao ga je kao tamnokosog čovjeka duguljastog lica s visokim čelom, asketskog izraza. Jovanović je bio zaista impresioniran uglađenom pojavom Milana Pribićevića koji ga je dočekao besprekorno obučen, kao da je upravo krenuo na dvor, u audijenciju. Prava „aristokratska priroda”, kako ga je vidio Dragoljub Jovanović, Milan Pribićević je uvijek držao do forme, u svakom trenutku pazeći na izgled, odjeću i ponašanje. Prilikom dvadesetodnevnog savjetovanja oko ulaska Grupe SKA u Savez zemljoradnika, primao je u crnom žaketu, „kao da je sastavljao vladu”. Sa ljudima nikad nije komunicirao opušteno i prirodno; bio je ozbiljan i lišen smisla za humor. Njegujući svijest o sopstvenoj veličini, kao nekakav „zakasnjeli srednjovjekovni plemić”, koga je u njemu prepoznavao brat Adam, Milan Pribićević je poštovao i druge, izbjegavajući da ma čim povrijedi njihovo ljudsko dostojanstvo. O svojoj porodici izražavao se s ponosom ili, kako se ljudima iz njegove okoline činilo, kao da je riječ o vladarskoj dinastiji, koristeći sintagmu „mi Pribićevići”; iako je sam često kritikovao braću, negodovao je kada bi to drugi činili pred njim. Volio je dugo da govori prijateljima i saradnicima, držeći, kao na pozornici, prave monologe i ne dozvoljavajući da ga prekidaju ni riječju ni gestom.
(NASTAVIĆE SE)