-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Kada je Demosten postao punoljetan, a to je bilo 366. godine p.n.e., po atinskom zakonu je mogao sa navršenih 18 godina da lično učestvuje u javnim i državnim poslovima. Istina, tada je mogao formalno i da podigne optužnicu protiv svojih staratelja koji su tako bezdušno i drsko iznevjerili testamentom utvrđenu oporuku njegovog oca. Do podizanja optužnice ipak nije došlo sa sticanjem Demostenovog punoljetstva, jer je tada morao da se odazove vojnom pozivu, odnosno da prođe obaveznu vojnu obuku u trajanju od dvije godine. Stoga je, znači, Demosten prvu svoju optužbu protiv nesavjesnih staratelja podnio atinskom sudu tek 364. godine p.n.e., dakle kada je imao 20 godina, čime je započeta njegova dugogodišnja i neprekidna govornička djelatnost. Njegova tužba podnijeta protiv Afoba je sadržala sve bitne elemente koji su jasno isticali vjerolomstvo koje je taj povjerilac učinio prema poslednjoj oporuci Demostenovog oca. Tužba je uzeta u razmatranje naredne godine, dakle 363. godine p.n.e. Tužilac je jasno, nedvosmisleno i veoma konkretno iznio sve činjenice koje se odnose na predmet spora. Tu se već naziru sve one osobenosti koje će budućeg velikog retora izdvojiti od prosječnih govornika, kao vrhunskog majstora riječi. Pored mnogih konkretnih pojedinosti, koje se odnose na samu stvar spora, u njegovoj prvoj besjedi ima i dosta opštih mjesta, ali i oštroumnih zapažanja koja tu njegovu sudsku besjedu proširuju i potkrepljuju, čime joj, svakako, daju veći značaj.
Prva Demostenova sudska besjeda, koja nosi naslov „Protiv Afoba o staralaštvu”, bila je toliko upečatljiva i dokumentovana da je tužilac dobio parnicu. Iako mlad i još neiskusan, on je, dakle, uspio na osnovu pozitivnog prava i dobro sastavljenog sudskog govora (optužnice) da zadovolji pravdu koja je u tom slučaju bila sramno pogažena. Afob je, takođe, održao znalački govor, u okviru svoje odbrane, što ga je sastavio njegov zet Onetor, jedan od učenika retora Iseja (kod koga je učio i Demosten). Na toj sudskoj raspravi su se, tako, našli pravno sukobljena dva Isejeva učenika, koji su bili dobro upoznati sa naslednim pravom, što je bila glavna logografska i retorska Isejeva djelatnost. Prema presudi, nesavjesni staratelj Afob je trebalo da Demostenu vrati 10 talanta, što je bila velika suma novca. Međutim, Afob se nije pomirio sa presudom da isplati Demostena, već je nastojao raznim pravničkim smicalicama, koristeći već dobro razrađene metode tadašnje sudske i sofističko-retorske prakse, da vješto zaobiđe presudu. U pozadini Afobovih zakulisnih radnji i mahinacija nalazila se ne samo njegova želja da ne vrati dug svome štićeniku, nego i da imanje, koje je bespravno i sramno oteo, prenese na svoga zeta Onetora. Čak je bio smislio pravničku smicalicu: da se formalno rastavi od žene, zbog čega je bio dužan da joj vrati miraz koji, navodno, nije imao.
Demosten je podigao i drugu optužbu protiv Afoba i ponovo je spor presuđen u njegovu korist. No, i pored takvih odluka suda, i pored toga da je pravda, bar sudski, bila zadovoljena, Demosten nikada nije došao do imovine koja mu je bespravno i bezdušno otuđena. Slične parnice je Demosten imao i sa druga dva staratelja. I od njih je zahtijevao da mu vrate imovinu koju su na tako nečastan način prisvojili. Nije poznato kako su te rasprave na sudu završene, da li je Demosten uspio da formalno zadovolji pogaženo pravo i povrati svoju veliku imovinu. Moguće je, kako ističu pojedini antički pisci, da je i te parnice budući velikan riječi takođe riješio u svoju korist. Ipak, nije mogao povratiti svu imovinu koja mu je oteta.
Pet prvih Demostenovih sudskih govora, koji nose naziv „Besjede o starateljstvu”, predstavljaju prve njegove govorničke oglede; pored navedene tužbe protiv Afoba i replike, tu spadaju još „Afobu za Fina o lažnom svjedočanstvu” i „Onetoru o smetanju posjeda”, tužba i replika. Demostenovo insistiranje, u prvim njegovim besjedama, na što široj zastupljenosti činjenica koje potkrepljuju njegove tvrdnje pokazuju njegov smisao za logičko i racionalno izlaganje. U njima se, osim toga, nalaze i mnoge druge značajne pojedinosti, posebno naglašavanje opštih razmatranja koja imaju dublji i obuhvatniji pravni okvir. Time je nastojao, na pronicljiv i nenametljiv način, da njegovi lični problemi dobiju mnogo širu društvenu težinu, a to je bilo u skladu sa Demostenovom željom. Nije, dakle, povratio imovinu, bar ne čitav posjed svoga oca, ali se počeo brzo afirmisati kao do tada nepoznati mladi i ambiciozni logograf, koji će ubrzo postati poznat i širem građanstvu, koje će od njega početi da traži usluge. Demostenove odbrane ličnih interesa koje je pokazao u svojim prvim govorima svjedoče o njegovom valjanom poznavanju efektivnog i djelotvornog sudskog govora, kao i građanskog, specijalnog naslednog prava. Kasnije je kroz sudsku praksu, na početku svoje govorničke karijere, dobro upoznao i psihološko-sociološki profil svojih sugrađana, posebno klijenata.
Dolazili su ljudi kod Demostena da im piše govore, bilo kao tužbu ili odbranu od nje, i on je postao poznat u Atini kao dobar pravobranilac. On je dobro proučavao svaki slučaj. Nikada nije bio improvizator, niti je podlegao tadašnjoj uobičajenoj retorskoj praksi da svoje besjede piše oslanjajući se na rutinu.(NASTAVIĆE SE)