-Piše: Budo simonović

Naspram Ljuba Čupića, koji će, eto, tek sada, poslije 76 godina, dobiti pravi, zasluženi spomenik (na njemu u svom ateljeu u Parizu već uveliko radi poznati vajar Zlatko Glamočak), Stevanu Filipoviću je još 1961. godine, na brdu Vidrak iznad Valjeva, podignut monumentalni spomenik, inspirisan fotografijom sa njegovog pogubljenja, rad poznatog hrvatskog vajara Vojina Bakića, a u samom gradu, na mjestu gdje je obješen, postavljena je i bista Stevana Filipovića, djelo vajara Marijana Kockovića.
Sedamnaest godina kasnije, 1978, Filipoviću je i u rodnom Opuzenu podignut sličan, veličanstven spomenik, takođe motivisan istom fotografijom (autori Miro Vuco i Stjepan Gračan). Uz to, na njega je čuvana uspomena i imenima ulica i na drugi način, a osim škole u Opuzenu i tri škole u Srbiji su nosile njegovo ime – u Beogradu, u Divcima kod Valjeva i Velikim Crljenima kod Lazarevca.
Devedesetih godina prošlog vijeka, međutim, kad su uzvitlani nacionalistički barjaci i do riječi došle proustaška ideologija na jednoj i pročetnička na drugoj strani, nastupilo je vrijeme kojem nijesu potrebni heroji, sumrak i za heroje kojima se dotle gotovo pola vijeka divio cijeli svijet. To je posebno došlo do izražaja u slučaju Stjepana Stevana Filipovića.
Sledbenici pročetničke ideologije, naslednici onih koji su mu došli glave, nijesu mu mogli oprostiti to što je Hrvat, a novoustaše u njegovom rodnom kraju to što je uzeo srpsko ime i što se proslavio u srcu Srbije. Najprije su neočetnici 1991. srušili njegovu bistu u centru Valjeva (kasnije je u više navrata obnavljana i ponovo skrnavljena sve do 2009. godine, kad je na njoj osvanuo veliki kukasti krst). Na drugoj strani, njihova braća po nacionalističkoj mržnji, novoustaše, u Opuzenu su već 1990. godine promijenile naziv osnovne škole koja je do tada nosila Filipovićevo ime, a u avgustu 1991, minirali i njegov veličanstveni spomenik. Uz sve to, od tri škole u Srbiji koje su nosile Filipovićevo ime nekim čudom je do danas pretrajala samo ona u Divcima.
K r a j

Rade Končar

Tog 22. maja 1942, samo nekoliko sati pošto je u Valjevu, u srcu Srbije, obješen Hrvat Stjepan Stevan Filipović, na drugom kraju okupirane Jugoslavije, u srcu Hrvatske, na brdu Šubićevac iznad Šibenika, u cijevi italijanskih dželata je gledao i tridesetjednogodišnji Srbin Rade Končar, politički sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske i član Politbiroa KPJ, organizator narodnog ustanka u Dalmaciji. I on je kuražno, bez drhtaja u glasu, ponavljao: „Pomilovanje ne tražim niti bih vam ga dao”. I on je uz to – kakve li slučajnosti – takođe u decembru 1941. pao u ruke zlotvora – ustaše su u elegantnom gospodinu sa legitimacijom poslovnog čovjeka na ime Ivan Reić prepoznale jednog od najtraženijih komunista u Hrvatskoj i Jugoslaviji i odmah ga predale okupatorima. I on je, konačno, kao i Filipović, sve do tog 22. maja preživljavao golgotu stravičnih mučenja i nije pokleknuo...
Zanimljivo je da je njegova supruga Dragica Stojić, takođe revolucionarka, dva i po mjeseca ranije, u Petrovoj bolnici u Zagrebu, pod tuđim imenom rodila muško dijete kojem je dala očevo ime, a za svaki slučaj i nadimak Braco. Svjesna da je već odavno u samom vrhu liste najtraženijih ilegalaca u Pavelićevoj Endehaziji, da će sad biti intenzivirana i potraga za njenim djetetom, uspjela je da ga skloni kod sigurnih jataka, a ona je, zahvaljujući izdaji bivše skojevke Ankice Sertić, zvane Cincipinka, ipak pala u ustaške ruke 16. avgusta 1942. Pet dana kasnije, nakon zvjerskih mučenja, kad od nje nijesu uspeli ni kliještima riječ da izvuku, bacili su je vezanu sa drugog sprata na pločnik u dvorište zatvora...
Ustaše, međutim, nikad nijesu uspjele da se domognu njenog sina i njega će tri godine kasnije, po oslobođenju Zagreba, preuzeti njegova tetka Desa Stojić, Dragičina sestra, politički komesar čete u 2. brigadi proslavljene Šeste ličke proleterske divizije. Oba roditelja malog Rada su proglašena za narodne heroje, a zaslužena kazna je stigla svih deset neposrednih učesnika u hapšenju, mučenju i strijeljanju Rada Končara, kao i špijunku Ankica Sertić, za koju je utvrđeno da na duši, pored Dragice Stojić Končar, nosi i živote još 27 zagrebačkih ilegalaca – komunista, koje je prošpijala.