-Piše: Budo Simonović

Mijo Mijušković je nesumnjivo najzaslužniji za izgradnju, formiranje i uređenje hidrometeorološke opservatorije u Nikšiću, koja je vremenom, naravno zahvaljujući njemu, postala svojevrsna galerija i kultno sastajalište ljudi od duha, kulture i umjetnosti.
Kad je on 1992. godine izašao iz te kuće, do punog izražaja je došao rušilački, vandalski mentalitet i nemar onih koji nemaju srca za umjetnost. Prosto rečeno: čim su Mijuškoviću vidjeli leđa, počeo je grabež i sistematsko uništavanje i devastiranje njegovog djela. Kad su uništene mnoge njegove skulpture, prvenstveno one rađene u drvetu, nestale vrijedne slike i druge umjetnine, nemjerljivo umjetničko blago koje je on tu sabirao, Mijušković je teška srca – jer po prirodi nije čovjek za svađu i sporenje – presavio tabak i preko suda zatražio zaštitu svog djela i obeštećenje. Doživio je, međutim, gorko razočaranje.
Sudanija je trajala 17 godina. U međuvremenu, kad je shvatio da se sve namjerno odugovlači, naumio je čak da i štrajkom glađu upozori, izvrši pritisak na pravosuđe, ali ga je u tome spriječio tadašnji ministar kulture u crnogorskoj vladi Branislav Mićunović, koji mu je vijetao zlatna brda i doline, da će sve biti riješeno brzo i kako je i po Božjoj i po ljudskoj pravdi. Postarao se čak da mu obezbijedi i susret sa tadašnjim predsjednikom Crne Gore Filipom Vujanovićem, koji mu je takođe obećao što nije ni iskao.
Sve je, međutim, ostalo na obećanjima. Osnovni sud u Podgorici je u dva navrata presuđivao i nalagao Hidrometeorološkom zavodu Crne Gore da Mijuškoviću na ime obeštećenja plati 80.000 hiljada eura, ali je Viši sud obje presude ukidao i sve vraćao na početak.
Kad je uvidio da Osnovni sud ostaje pri stavu da je Mijušković oštećen i da je pravedno da za to dobije određenu finansijsku satisfakciju, Viši sud je sam preinačio presudu i presudio u korist tuženog Hidrometeorološkog zavoda, a Mija Mijuškovića, vajara i skulptora svjetskog glasa, dobitnika mnogih prestižnih nagrada za umjetnička ostvarenja, pored ostalog i dobitnika najvišeg crnogorskog državnog priznanja, Trinaestojulske nagrade, obavezao da plati pozamašne sudske troškove sa pripadajućim kamatama.
Od nezaslužene kazne i poniženja koje je trpio 17 godina, od toga što mu je po kratkom postupku stavljena zabrana na penziju kako bi državni budžet bio obeštećen, Mijuškoviću je teže pala svojevrsna uvreda, odnosno pravda zasnovana na laži i nepravdi. Naime, u obrazloženju presude je istaknuto da je Mijuškoviću, bajagi, ustupljen stari Dvorac kralja Nikole u Nikšiću, valjda da bi u njemu smjestio svoje umjetničko blago, i da mu je uz to tobož dodijeljeno 50.000 njemačkih maraka i 30.000 eura!
Uzaludu su Mijušković i njegovi pravni zastupnici potom tražili da sud pokaže dokaze na kojima zasniva tvrdnje o donacijama, dvorcu i novcu. Uzalud su i Vrhovnom sudu pisali da su to laži i izmišljotine. Uzalud su se obraćali i Ustavnom sudu Crne Gore – sve je ostalo kako je presudio Viši sud, a Mijušković potom nije želio da pravdu traži u Strazburu jer je smatrao da bi to bio šamar sopstvenoj otadžbini za koji on nema ni želje ni volje. Njemu, kako ističe, nijesu potrebne nikakve pare, ali se ne može odreći onoga što je svojim rukama stvorio, a gnuša se, gnjevan je i do srca ga boli takav odnos jer je, kako veli, svoj Nikšić i svoju zemlju uvijek predstavljao na najbolji način i kako je najljepše umio.
Sjutra: BOLjI JE OD
HENRIJA MURA