- Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj

Ova rasprava se završava onom spornom konstatacijom: svi smo mi krivi za ovaj prokleti svijet. Pretnar i za ovo ima svoje objašnjenje jer ne želi da ovu svoju strukturu opterećuje sporednim stvarima, nedorečenim mislima ili potiskivanjem emocija. Stanjem u kome se svi oni nalaze mora da dominira jasnost, pa je užas koji ih razdire, zabrinutost, nespokojstvo i sve ostalo moralo da bude iskazano na ovakav način. Svi se oni brane od samoobmana i zato režija nalazi da su joj potrebne ovakve eksplicitnosti radi označavanja svega onog na čemu počiva dramska ubjedljivost izraza. Ma kako svi ovi prizori bili užasavajući, između Štefana i Lizete javlja se prikrivena prisnost. Ona se prelama između saosjećanja i ljubavi, uz saznanje da je to istovremeno i podsticaj da čovjek ne prihvati mirenje sa sudbinom i smrću. Ti impulsi nježnosti mogu se shvatiti i kao negacija smrti i jedan od faktora koji upravo naglašavaju smisao filma. To primećuje Lucijan i, svjestan da se ne mogu svi izvući iz pakla, prećutno pristaje na samožrtvovanje.
Možda bi njihova sreća ili spasenje bili u izvjesnom smislu i ostvarenje njegovih želja uz saznanje da se život nikada i do kraja ne može uništiti.
U tom pogledu, karakteristične su njegove poslednje replike koje izmjenjuje sa esesovcem Mitkeom, strašnim krvnikom iz logora koji je sada savladan i bespomoćan, bez oružja i moći, bijedan, ispunjen strahom i očajanjem. Svjestan je smrti koja će doći usljed eksplozije bombe pa Lucijanove riječi djeluju i cinično ali i iskreno u isti mah: „Obojica ćemo jezditi u nebo. Kažeš da nemaš majke i da ti je država majka. Ona će te brzo zaboraviti, dok će moja dugo mene oplakivati”. Na kraju će Lucijan bolno konstatovati da su obojica mogli da žive kao ljudi. To je žrtva za spasenje Štefana i Lizete i jedna od važnih komponenti u stvaranju motiva za ovako komponovani film.
U svojim psihološkim istraživanjima Pretnar se, ipak, nije zadržao samo u domenu emocija. Svodeći sve ove ličnosti, manje ili više, na ono što one jesu, težio je njihovoj ponovnoj humanizaciji pa izraz tako postaje proces kroz koji one treba da prođu u vraćanju svojoj pravoj prirodi. Ta čežnja za slobodom i ono suštinsko, po Pretnaru, sve njih određuje i zato smrt nije ništa drugo do simibol potpune otuđenosti koju stvara rat i njegova psihoza užasa. Kako za sve to nalazimo motive u ljudima, to oni postaju i izvori sasvim određenih značenja, razlika, individualnosti, pa forma ovog filma dobija i obličije određenih simbola. Na Pretnarova razmišljanja o ratu i čovjeku teško je priviknuti se u krugu mnogobrojnih hronika, svedenih na bezlične naracije lišene misaone nadgradnje. U „Pet minuta raja” insistiralo se na individualnosti i to u znatnoj mjeri Pretnar postiže. Polazište mu je smrt da bi preko nje došao do onog željenog, do slobode. To moraju da obave i Lucijan i Štefan i u tome ih niko ne može zamijeniti. Scenario ima dosta uslovnosti, prepun je realističnih indikacija, ali Pretnar ne nalazi za potrebno da ga posebno nadograđuje niti da mijenja osnovne podsticaje koji dolaze iz literature Vitomila Zupana. Nesporno je da film sadrži dosta od egzistencijalističkog shvatanja čovjekove suštine. To je za Pretnara tek pitanje metoda da se priđe problemima rata i nasilja i zato jedino pazi da li će ogoljele teze uticati na kvalitet izraza.
(NASTAVIĆE SE)