-Priredila: M. MILOSAVLjEVIĆ

Tokom tri godine od očeve smrti 336. godine prije nove ere, Aleksandar je dvaput porazio persijskog kralja Darija Trećeg, koji je odlučio da se povuče prema istoku. Aleksandar isprva nije pošao za njim, već je poveo trupe duž obale prema Egiptu i naredio Jerusalimu da obezbijedi namirnice za njegovu vojsku. Prvosveštenik je najprije odbijao. Ali ne zadugo: kad mu se Tir suprotstavio, Aleksandar je opkolio grad i kad ga je osvojio, razapeo je sve preživjele.
Aleksandar je „žurio da se popne do Jerusalima”, napisao je jevrejski istoričar Josif Flavije, mnogo kasnije, tvrdeći da su prvo sveštenik u grimiznoj odori i Jerusalimci u bijelim srdačno dočekali osvajača na kapijama. Odveli su ga u Hram, gdje je Aleksandar prinio žrtvu jevrejskom bogu. Ova priča je vjerovatno plod želja pripovjedača i ne odgovara stvarnosti. Veća je vjerovatnoća da je prvosveštenik, zajedno s vođama polujevreja Samarićana, platio Aleksandrovu naklonost na obali Roš Ha Ajama, a on je, kao i Kir, priznao njihovo pravo da žive po sopstvenim zakonima. Zatim je osvojio Egipat, osnovao Aleksandriju i nastavio na istok, odakle se nikad nije vratio. Samarićani su već bili razvili svoj polujevrejski kult, zasnovan na judaizmu prije uvođenja novih vavilonskih zakona. Samarijom je, pod Persijancima, upravljala Samavalatova dinastija namjesnika. Isključenje iz Jerusalima ohrabrilo ih je da podignu sopstveni hram na planini Gerizim. Kao i sva porodična suparništva, i ovo je bilo zasnovano na mržnji.
Pošto je pokorio Persijsko carstvo i proširio svoju prevlast na daleki Pakistan, Aleksandar se posvetio svom velikom planu, spajanju Persijanaca i Makedonaca u jednu jedinu elitu koja će vladati njegovim svijetom. Iako nije sasvim uspio u svom naumu, širenjem svoje verzije helenske kulture, jezika, poezija, religije, sporta i homerskog načina vladanja od libijskih pustinja do avga­nistanskih visoravni, promijenio je svijet više od bilo kog osvajača. Grčki način života postao je univerzalan kao britanski u devetnaestom vijeku ili američki danas. Od tada su čak i monoteisti Jevreji, neprijatelji te filozofske i politeističke kulture, morali da posmatraju svijet kroz prizmu helenizma.
13. juna 323, u trideset trećoj godini, osam godina pošto je pokorio poznati svijet, Aleksandar je ležao u Vavilonu, umirući od groznice ili od trovanja. Njegovi odani vojnici ređali su se kraj njegovog uzglavlja lijući suze. Kad su ga upitali kome ostavlja kraljevstvo, odgovorio je: „Najjačem”. Pokušaj da se pronađe najjači pretvorila se u 25-godi­šnji rat između Aleksandrovih vojskovođa. Jerusalim je išao iz ruke u ruku tih makedonskih gospodara rata koji su „umnožili zlo na zemlji”. U borbi za prevlast između dvojice glavnih pre­tendenata, Jerusalim je šest puta mijenjao vladara. Petnaest godi­na gradom je vladao Jednooki Antigon, sve do 301. kad je pao u borbi, a pobjednik, Ptolomej, došao pod zidine zahtijevajući da mu se Jerusalim preda.
(NASTAVIĆE SE)