- Piše: Budo Simonović
O toj kolekciji Mija Mijuškovića „Piva koje više nema“, koja bi, ako sve bude kako je najavljeno, uskoro mogla da postane bogatstvo i kulturno blago Elektroprivrede Crne Gore, odnosno „parče“, kutak crnogorskog duhovnog podnebesja za ponos i čast, s kojim se možemo podičiti i svijetu ga pokazati bez zazora i straha, bez sumnje u njegovu vrijednost, neobičnost i ljepotu, sam umjetnik je prije sedam-osam godina zapisao:
„Skulpture u ovoj kolekciji nastale su na terenu koji je sada pod vodom, u drugoj polovini šezdesetih i prvoj polovini sedamdesetih godina prošlog vijeka. To je područje od izvora rijeke Pive, preko Paleža, Knez Luke, Krsca, Vrutka, doline Vrbnice, pa sve do Mratinja i Šćepan Polja...
Elektroprivreda Crne Goje je još davno pokazala interesovanje i spremnost da se iz ove dragocjene kolekcije Mijuškovićevih ostvarenja napravi i osmisli izbor koji će biti trajno smješten i kao trajna postavka stajati u obnovljenoj kuli znamenitog pivskog vojvode Lazara Sočice na Goransku. Sve to, naravno u dogovoru i uz punu saglasnost odbora koji se starao o rekonstrukciji, obnovi i uređenju ove kuće.
– Taj odbor je tada i sam napisao predlog, sa čime sam se u potpunosti saglasio i sve je, sa odgovarajućim objašnjenjima, prilozima i fotografijama dostavljeno Elektroprivredi u formi i onako kako je ona sama tražila – sjeća se Mijušković.
U međuvremenu je, međutim, došlo do promjena u rukovodstvu Elektroprivrede pa je taj zahtjev dugo stajao u nekoj fioci i zadugo su bile uzaludne sve intervencije i upozorenja na opasnost od propadanja eksponata, pogotovu onih koji su ostali u hidrometeorološkoj stanici u Nikšiću i na prostoru oko nje nakon Mijuškovićevog penzionisanja i odlaska iz Nikšića.
Priča je sada ipak ponovo aktuelizovana i uozbiljena formiranjem tima autoritativnih stručnjaka u ovoj oblasti, koji su izvršili selekciju eksponata i napravili kocept galerije. Akademici Aleksandar Čilikov, Niko Martinović i Pavle Pejović su najprije zaključili da bi stalna postavka umjetničkih djela Mija Mijuškovića u Zavičajnom muzeju Pive u kući Lazara Sočice na Goransku, osim toga što za nju tu nema adekvatnog izlagačkog prostora, djelovala „kao strano tijelo“ pored eksponata i zbirki pretežno etnografskog karaktera.
– Kako su Mijuškovićeve skulpture predviđene za otkup i prezentaciju izrađene mahom od drveta, neminovno otpada i njihovo postavljanje na nekoj od javnih površina u otvorenom prostoru gradskog areala Plužina, što jasno navodi na jedini mogući izbor lokacije u unutrašnjem, zaštićenom prostoru. Kao apsolutno idealan, takav prostor smo odabrali u zgradi Elektroprivrede u Plužinama nakon potpunog uvida u sve djelove njenog enterijera – zaključila su trojica akademika.
Oni su pritom precizno odredili koji bi to prostor bio i kakve manje adaptacije tu treba učiniti. Uz to, preuzeli su i obavezu da izvrše sve radove na obezbjeđenju kvalitetne galerijske prezentacije – izbor galerijske opreme (postamenti, legende...), postavka skulptura u prostoru, pravljenje galerijskog kataloga, izrada plakata...
Sjutra: U PRIRODI NIŠTA NE UMIRE
Oko Pive
Na pitanje da li u prirodi postoji ružno, Mijo Mijušković je u nekoj prilici bez predomišljanja dao negativan odgovor. Onda se isto tako brzo i ogradio: i u prirodi postoji ružno, ali samo kad ga ljudi naprave ružnim – kazao je on i za primjer naveo rijeku Pivu i njen izvor:
– Siguran sam da je izvor Pive, nazvan Oko Pive, nešto najljepše što je priroda stvorila. A danas je ta ljepota zauvijek uništena...“!
Izbor
Iz kolekcije od preko sto skulptura iz ciklusa „Piva koje više nema“, trojica akademika su se opredijelila za 33, a uz to su predložili da u galeriji bude izloženo i više od dvadeset raznovrsnih zapisa na drvetu, kao i dokumentacija hidrometeoroloških mjerenja koja je Mijušković vršio za potrebe projektanata i graditelja HE Piva.