-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Prvi namjesnik je pokušao da ispravi svoj ispad, poručivši kancelaru Gorčakovu da Srbija želi snažniju Rusiju koja bi joj bila pokrovitelj i da se nikada neće potčiniti poljskim mahinacijama, koje Francuska, posredstvom Beča, želi da upotrijebi za svoje interese. Gorčakov je odgovorio Blaznavcu mudro, ne odričući tradicionalne simpatije Rusije prema Srbima, ali ne pothranjujući nadu u rusku pomoć. Namjesništvo će se možda žaliti na rezervisanost Rusije, ali će se sjetiti francuske izreke „Procijeni ako možeš i napravi svoj izbor ako se osmjeliš“, smatrali su ruski državnici. Time se otklanja odgovornost Rusije i ukazuje se na opasnost od mađarske zamke. U slučaju da namjesnici ne bi prihvatili savjet Rusije, radili bi na sopstvenu odgovornost. Pomaganje hrišćanima za Rusiju je imalo smisla jedino ako bi ona od toga imala koristi i ako bi bila sigurna da nema rizika po sopstvene interese.
Uvidjevši da su njegove riječi izazvale odijum u Rusiji Blaznavac se i pisanim putem obratio Gorčakovu. U novembru i decembru su razmijenjena pisma između ove dvojice, u kojima su obje strane pokušale da objasne svoje namjere i pozicije. Prvi namjesnik je tvrdio da je oduvijek radio samo i jedino na spasenju Srbije i na oslobođenju srpske braće, koja od Srbije i Rusije očekuju izbavljenje. Tvrdio je da su njegovi drugovi, i on lično, bez iluzija i ličnih ambicija, te da je za njih i njihovu državu istočno pitanje na prvom mjestu. Ono se, nastavio je pravi namjesnik, može riješiti na dva načina – ili hrišćani na Istoku, ili Rusija na Istoku, o čemu će narod odlučiti. Naročito je podvukao da srpska vlada ima svoj pravac i da Rusija ne treba da se povodi za Šiškinom, „fantomom panslavizma“, jer sukob sa Srbijom raduje ruske i srpske neprijatelje. Šalje poruku ruskom caru da se Srbi uzdaju u Rusiju, zajedno će osloboditi svoju braću i zauvijek spriječiti Austro-Ugarsku da anektira Bosnu i Hercegovinu. Slobodna i uvećana Srbija uvijek će priznati i cijeniti zasluge imperatora, tvrdio je prvi namjesnik.
Gorčakov je u svom odgovoru od 9. decembra 1868. naglasio da se nada da će se Srbija izboriti sa fluktacijama u spoljnoj politici. Kancelar je istakao da Rusija smatra da je sudbina Srbije u očuvanju tradicije, na šta je upućuju istrijski razlozi. Da Rusija Srbiju uzima za primjer kako narodi na Orijentu treba da napreduju, i da ne sumnja u njen dalji razvitak govore nepromijenjena osjećanja cara prema njoj. Na kraju, izrazivši sreću što se Srbija vraća pod rusko pokroviteljstvo, on podvlači da se lijepe riječi iz Blaznavčevog pisma moraju potkrijepiti i djelima. Posredni zahtjev da se Šiškin opozove, ostao je neispunjen. Car je izjavio da konzul ima njegovo povjerenje, mada su u Petrogradu dobro znali sve njegove nedostatke.
Ristić je bio spreman na ustupke koji bi doveli do smirivanja tenzija. Zato je preko mitropolita Mihaila ušao u preciziranje i razjašnjavanje nesporazuma proisteklih iz Blaznavčeve brzopletosti. Ristić je tvrdio da o „Dunavskom sajuzu“ nikakvih pregovora sa Mađarima nije bilo, niti za života kneza Mihaila, niti nakon toga. Težnje Mađara ka tješnjoj vezi sa Srbijom dobro su poznate, ali je Ristić predočio Rusiji da može biti sasvim spokojna jer Srbija neće da služi Mađarima, Zapadu i katolicizmu.
Napetosti koje su vladale između Šiškina i prvog namjesnika nijesu otklonjene, između ostalog, i zbog Šiškinovih izvještaja u kojima je tvrdio da se namjesnici vrlo loše kotiraju u zemlji, da ih osuđuju ne samo Srbi već i Hrvati i Bugari, jer su zapostavili program pokojnog kneza i udaljili se od njegovog spoljnopolitičkog pravca. Jovan Ristić je od početka namjesničkog mandata upoznao ruskog konzula Šiškina sa ciljevima i predočio mu svrsishodnost dobrih srpsko-mađarskih odnosa. Konzul Ristićeva objašnjenja nije prenosio u kontekstu u kojem su mu predočovana. „Ja sam najmanje deset puti do sada davao g. Šiškinu objašnjenja o toj stvari“, pisao je Ristić srpskom zastupniku u Carigradu i od njega zahtijevao da lično ambasadoru Ignjatijevu predstavi suštinu odnosa sa Mađarskom. Namjesnik je najprije konstatovao da se tim putem otupljuje oštrica djelovanja svih smutljivaca i karađorđevićevaca, pa i samog bivšeg kneza Aleksandra, koga su mađarske vlasti uhapsile. Red i mir u zemlji zavisio je od odnosa sa sjevernim susjedom. Ristić je tvrdio da to nema dubljeg značaja za višu politiku i da je bez ikakve „obaveznosti“, što se Srbije tiče. Opravdanost Ignjatijevljevih prekora, proisteklih usled Šiškinovih jednostranih izvještaja koji su se odnosili na zapostavljanje i otuđenje Srbije od „Slavena austrijski, a naročito Hrvata“, Ristić je opovrgao čvrstim argumentima. Podsjetio je Ignjatijeva da ga je godinama, dok su zajedno službovali u Carigradu, upozoravao da se „čuvamo Hrvata“ i da „tamo nije naš zadatak“. Ristić je obećao da će Namjesništvo, kao i prilikom Štrosmajerove posjete Beogradu 1. novembra 1868, nastojati da održava dobre odnose sa Hrvatima, ali da ih neće slijediti tamo gdje bi oni željeli da odvuku Srbiju koja ne može da rješava „austrijsko pitanje“.
NASTAVIĆE SE