-PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Iz Ulcinja smo krenuli kasno u noć. Mi, ne poznajući put, oslonili smo se u tome na Crnogorke koje su tjerale magarad sa natovarenim kuferima, jer su nam rekle da poznaju put i da ćemo do svanuća stići u Stari Bar.
Pješačili smo do neko doba noći. Noge su mi u cipelama bile tako jako nabrekle da sam se jedva kretao. Osim toga, nijesam bio vičan pješačenju te sam osjećao užasan umor. Raspitivao sam se da li ima u blizini [mjesto] gdje bih mogao ostati na konaku i da sjutradan krenem, jer sam bio u tolikoj mjeri umoran da sam mislio da neću biti u stanju živ u Stari Bar stići. […]
Bilo je skoro 4 sata ujutro, kada smo krenuli iz hana. U hanu, dok smo sjedjeli – umor nijesam u tolikoj mjeri osjećao kao kada smo iz njega izašli i nastavili put za Stari Bar. Strašan sam umor osjećao dok se nijesam ponovno razgrijao i krv mi se u žilama razradila – počela je već i zora da se ukazuje i da se polako razviđa i svanjiva. Što se većma razviđalo, tim je u meni postojalo sve veće ushićenje i divljenje prirodnoj ljepoti kojom je ponosita Crna Gora od prirode obdarena.
Cesta kojom smo išli, široka je 7–8 metara. S lijeve strane, biljkama obrasle visoke planine – ne zna se koja je od koje viša i ljepša, – dok se sa desne strane nalaze nekoliko stotina metara duboke provalije – koje su također pune raznih biljaka i lijepe trave, pa iako je tek februar mjesec, ipak je izgledala zelena, jedra i vesela kao da je maj.
Dok smo tako išli, na istoku se podigla crvên kao da se nebo zapalilo – i ne potraja dugo, kad se sunčevi zraci ukazaše na vrhovima planina a zatim su planine počele sve zajedno da rastu u srebrnaste sunčane zrake – iz tame u koju su bile utonule – i ubrzo su sjajni sunčani zraci, ne samo doprli do nas, nego su obasjali i podnožje njihovo i to tako divno, da nijesam znao kud prije da gledam – ili planine čiji su vrhovi bili načičkani, raznovrsnim oblicima, sivim, oštrim i tvrdim kamenjem – ili provalije i gudure koje su bile ispunjene veselim i lijepim biljkama, tako da se ne zna koje je od kojeg ljepše i zanimljivije za posmatranje.
Idući tako, spazim čopor koza gdje se brsteći penju uz planinu – skačući s kamena na kamen a za njima iđaše šesnaestogodišnje, kao krš zdravo i temeljno djevojče sa visećom torbicom o ruci i ručnim pletivom u rukama.
Sa velikim interesovanjem posmatrao sam kako jedna koza skoči na jedan nadvišeni kamen i stade na njega skupljenih nogu kao da su joj sve četiri noge vezane jedna uz drugu – ili pak kao da stoji na pola američka dolara – i pruža glavu – tegleći vrat, da dohvati neki listak sa viseće grančice! Sa nestrpljenjem sam očekivao čas kada će se sa istog kamena (stijene) strmoglaviti i razmrskati se o tvrdo kamenje na koje će pasti! No, ona ne dohvati onaj listak sa grančice radi kojeg se na njega uspela – te se tako vješto okrete i vrati sa istog kamena, da ni najvještiji čovjek ne bi bolje sa njega sišao.
Posmatrao sam, sa velikim interesovanjem, sve ono što nikad dotad nijesam imao prilike da vidim. Potpuno sam zaboravio sav umor i bol nogu. One su me boljele od silnog i dugog pješačenja i malih cipela, koje su mi tako strašno stegle noge.
Sunce se već izdiglo iznad planina i svojim toplim zracima obasjalo cijelu Crnu Goru, a mi smo se spuštali sa brda, sa visine (uspona) i pred nama se ukazala varoš – prvo Stari Bar koji je podignut u samoj planini, pa zatim Novi Bar, koji se podizao na samoj obali Jadranskog mora – a koji ima vrlo lijep zaliv i lijepu okolicu – dok se onamo dalje iznad varoši vidi visoka planina, koja izgleda kao da je i podignuta da daje zaštitu samoj varoši i njenom stanovništvu od kakve neprijateljske najezde i navale. Odaje utisak nekog džinovskog stražara koji ponosito posmatra cijelu okolicu.
Tamo naprijed vidim morsko pristanište sa novopodignutim komotnim magacinom, a nedaleko od magacina vidi se željeznička stanica, koja tek što je podignuta ali još nedovršena, dok od stanice pa do samog morskog pristaništa vodi uski željeznički kolosjek. Osim toga, kolosjek se pruža ravnicom pored zaliva i vodi prema visokim planinama na kojima se, kao kroz maglu, onamo daleko i visoko vidi malo seoce a prema kojem vijuga isti uzani kolosjek.
Morsko pristanište, kao i željeznička stanica, bili su potpuno prazni i u njima se nije moglo ništa vidjeti, bilo kakvog istovara ili robe za utovar. Sve je to bilo potpuno prazno i vladala je mrtva tišina.
U Baru su nas dočekali opštinske vlasti i veća grupa građana koji su nas sa oduševljenjem pozdravili, kako to samo crnogorski narod zna, hoće i može da dočeka! Doček je bio sjajan, dirljiv i gostoprimljiv, ali je nama više bilo do odmora nego do svečanog prijema.
Stanovi za nas bili su unaprijed spremljeni. Raspoređeni smo po privatnim kućama u Starom Baru, što nam je dobro došlo, jer nam je bio neophodno potreban odmor. Stoga smo se, ubrzo po dolasku, povukli u njih i proveli ostatak dana i iduću noć, a da iz stana nijesmo izlazili.
Sjutradan, osjećao sam se potpuno odmoran – te sam sa ostalom braćom sokolima obišao cijelu varoš i njenu okolicu, koja je zaista čarobna i interesantna sa svake tačke gledišta. O varoši bi se moglo beskrajno pisati i bajkama pripovijedati i danju i noću, kako o prošlosti tako o sadašnjosti, a i o budućnosti.
(NASTAVIĆE SE)