- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Maturanti gimnazije u Danilovgradu ponovo su osvetlali obraz slobodnom i slobodoumnom Čovječanstvu. Njihova čestita i velika borba, koja pokazuje ne samo nacionalnu svijest već i ljudsku i međugeneracijsku solidarnost dirljiva je i inspirativna.
Godinama u Danilovgradu, poprištu jednog od teških zločina koje je 1999. bez bilo kakvog razloga izvršio Sjevernoatlantski savez, maturanti gradske gimnazije obilježavaju godišnjicu napada NATO-a na Srbiju i Crnu Goru. Maturanti to ne čine iz nacionalističkih i bilo kakvih drugih, političkih razloga. Njihova zamisao je čovjekoljubiva i mirotvorna. Da, oni pišu Ćirilicom, što malo zbunjuje budući da su srpski jezik i pismo u Crnoj Gori progonjeni, a afirmisan je nekakav konstruisani i izvještačeni novogovor baziran na arhaiziranom narječju. Tako srpski jezik i Ćirilica dođu kao strani jezik i dašak kosmopolitizma u jednoj državi slavnih tradicija i prilično bijedne sadašnje stvarnosti krojene za jednog, naopakog čovjeka i grupu njegovih moralno izvitoperenih saučesnika.
Kakve su to sile koje podstiču osamnaestogodišnjake da obilježe jedno teško i tragično vrijeme? Mjesece u kojima su snage Sjevernoatlantskog saveza ubijale hiljade građana Srbije i Crne Gore samo da bi omogućile Albancima sa Kosova i Metohije da, umjesto najšire autonomije u Evropi, šire od one koju su ikada u miru tražili Srbi u Bosni i Hercegovini ili Hrvatskoj, dobiju etnički čistu paradržavu. Ti mladi ljudi, učenici i učenice, nisu ni rođeni u ono doba. U obdaništa su pošli kada je Đukanovićeva hunta već pošla u otvorenu secesiju i potpuno rušenje istorijskih temelja identiteta srpskog i crnogorskog naroda. U osnovu školu pošli su u uslovima nepoštene, bratomrzačke i ratnohuškačke kampanje za nezavisnost jednog režima neosuđenih kriminalaca i u odijela sakrivenih drumskih razbojnika. Danas se za studije i potragu za poslom spremaju u zemlji koja služi ratnoj mašini odgovornoj za veliku većinu ratova koji su tokom protekle tri decenije potresli svijet.
Danilovgradski gimnazijalci su ona biblijska ruka koja piše poruku na zidu. Pravda će pobijediti. Sloboda će trijumfovati. Većina građana Crne Gore, bilo da su Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, Muslimani, svjesni su svojih korijena. Dovoljno mudri i sposobni da sami odrede svoju budućnost. Kakva god ona bila, oni neće biti taoci jednog čovjeka i njegovog klana. Šta god bilo u budućnosti, ona ne smije biti utemeljena na mržnji, a posebno njeni trajni temelji ne mogu biti zasnovani na sistematskom zaboravu.
Šta su uradili danilovgradski gimnazijalci? Oni su izvan zrade škole u miru i tišini razvili transparent na kome je pisalo: „Generacija ’99 – U inat!“. Nosili su i bijele majice na kojima je bila nacrtana i na engleskom potpisana meta. Takav postupak maturanata izazvao je reakciju direktorke škole Nataše Latković. Ta osoba, koja je za pedagoga koliko je i Milo Đukanović za svetitelja (pa čak i prema parametrima one lažnomonaške i raspopske sotonističke udruge iz Podgorice), pokušava da zastraši učenike gimnazije kojoj je tužnim sticajem okolnosti na čelu. Traži od njih da daju iskaze zašto su to učinili i ko ih je podstakao. U stara vremena veliki profesori su – recimo u kragujevačkoj gimnaziji ili na Univerzitetu u Beogradu – stajali pred svojim učenicima kada su u njih bile uperene cijevi vatrenog oružja nacističkog ili komunističkog streljačkog stroja. Naši su zlatni profesori držali čas kada su bili spremni da plate najvišu cijenu solidarnosti zajedno sa učenicima ili u njihovo ime. U Đukanovićevoj Crnoj Gori takvi primjeri su rijetki, ali time još svjetliji. Nasilje je kapilarno, a prijetnja trajna. Ponuda novca za dušu zašećerena i svaki otpor u javnosti odavno predstavljen kao besmislen i neinteligentan.
Kada su prije dvije godine, uz pjesmu „Djecu ti neću oprostiti“, prethodni danilovgradski velikani iz školskih klupa, bacali papirne avione, tadašnja direktorka Slavica Pavićević je zbog toga ni kriva, ni dužna, ni umiješana - smjesta penzionisana. Nataša Latković bi radije da ispaštaju osamnaestogodišnjaci nego da makar ponosnim i opreznim ćutanjem pokaže da je ljudsko biće, a ne kućna pomoćnica balkanskog Norijege. Gdje su sada velikani crnogorske modernosti? Gdje je slobodoumni profesor Vlado Pavićević? Dok su njemu u Beogradu pisali referate, novinske panegirike i ugovore o radu, Srbi u Crnoj Gori pišu izjave pred disciplinskim komisijama ili policijom. Profesorova partija nosi ime nacije u ime koje neko progoni srpsku djecu, čitavu jednu generaciju gimnazije u opštini u kojoj je naš narod u manjini? Gdje je barski Brodel, polihistor master Milan Šćekić? Prebrojava stotine hiljada zapaljenih kuća i milione ubijenih tokom Božićne pobune? Nema istinske nauke bez slobode. U Danilovgradu i čitavoj Crnoj Gori ugroženi su prava i slobode. Sloboda se brani tamo gdje je ruše. Nova generacija svjedoči o tome da je sloboda tu, blizu, da će doći našom hrabrošću ili protokom vremena, kada stasaju oni koji se neće miriti sa sudbinom i koji će zavrijediti dostojanstven i slobodan život.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)