-PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

Koliko god da su bili udaljeni od rodne grude, iseljenici sa naših prostora, uvijek su otadžbinu duboko nosili u srcu i priticali joj u pomoć. Najpožrtvovanije je to bilo u ratovima, prvo u Balkanskim, a kasnije u Prvom svjetskom ratu. Poznati kao dobrovoljci, naročito su prednjačili naši ljudi koji su ‚‘trbuhom za kruhom”, otišli u Ameriku.
U ovom feljtonu donosimo jednu takvu priču. Njen junak nije bio sa prostora Crne Gore, ali je dio svoje ratne dobrovoljačke odiseje vezao za njeno područje, osjećajući se i faktički Crnogorcem. Bilo je to u vrijeme Prvog svjetskog rata, u periodu 1915-1916. Njegovo ime je Đorđe Krstonošić, a uspomene o tome, kao vrijedni dokument, nalazimo u njegovoj knjizi ‚‘Dobrovoljci iz Amerike‘‘. On ju je napisao još daleke 1931, da bi knjiga u izdanju firme Globe Press Printers iz Detroita prvi put bila objavljena tek 1962, pet godina prije njegove smrti u tom američkom gradu. Drugo izdanje objavljeno je dvije godine kasnije, takođe u Detroitu, u izdanju Universal Slavic Printers.
Zahvaljujući Centru ‚‘Fabula Nostra” iz Beograd, od prošle godine ova knjiga je, kao dopunjeno izdanje, pod istim naslovom postala dostupna i domaćem čitaocu. Na tome treba zahvaliti predsjednici ovog Centra, poznatoj novinarki Mileni Šećerović i priređivaču knjige, čuvenom naučniku, prevodiocu i diplomati dr Krinki Vidaković-Petrov, koje su nam dale i saglasnost za feljtonizovanje njenog navedenog dijela.
A ko je, zapravo, bio Đorđe Krstonošić, čiji će dio uspomena biti sadržaj ovog feljtona? To nam u predgovoru objašnjava upravo, dr Krinka Vidaković-Petrov, pri čemu izdvajamo onaj dio njegove biografije, koji će doprinijeti lakšem razumijevanju njegovog boravka u Crnoj Gori:
‚‘Đorđe Krstonošić (Parabuć,1893 –Detroit, 1967) potiče iz bačkog sela Parabuć. U Ameriku je otišao kao mladić 1910. godine, ostavljajući u zavičaju roditelje i brata. Nakon atentata u Sarajevu i objave rata Srbiji, prijavio se kao dobrovoljac 23. januara 1915, sjutradan krenuo sa još 36 dobrovoljaca u Njujork gdje ih je sačekao srpski počasni konzul Pupin, potom su na Savindan pošli lađom ‚‘Kanopik‘‘ za Napulj, da bi preko Milana, Barija i Sv. Jovana Meduanskog stigli do Crne Gore. Najprije je ratovao u Hercegovačkom odredu i upravo kada je trebalo da se prebaci u Skadar, crnogorske vlasti su ga povukle u Cetinje, gdje je zbog svog automehaničarskog iskustva postavljen da radi u ‚‘vojnom garažu‘‘. Tu ga je zatekla kapitulacija Crne Gore i nova opasnost, jer je austrougarska vojska sve svoje državljane koji su se s puškom u ruci borili protiv nje odmah osuđivala na smrt‘‘. Prvi kontakt Krstonošića sa Crnom Gorom bio je uplovljenje u Ulcinj:
Približili smo se Ulcinju. Prvo se ukazao stari oronuli i skoro razrušeni turski grad, koji je na samoj ivici morske obale i na njemu sjedela je neka muška osoba, sa kačketom na glavi, ogrnut dragonskim kaputom, u sportskim kratkim čak­širama i šarenim dugačkim čarapama koje su bile malo podsmotane pod samim koljenima.
Sjedio je na oronulom zidu držeći u ruci mali ručni apa­rat za slikanje. Kako se jahta, puckajući i hukteći, približa­vala ulcinjskom zlivu, tako se iza pepeljastih stijena ukazivala sama varoš Ulcinj. Jahta je usporila brzinu tako da stane nas­pram samog ulaza u ulcinjski zaliv.
Već smo zaobišli i poslednje stijenje koje je skrivalo Ulcinj i ukaza nam se cijela varoš.
Varoš je mala, ima oko 3.000. stanovnika, na samoj morskoj obali. Stanovništvo se svo obuklo u svečano narodno odijelo. Došli su do same vode da bi nas što bolje mogli vidjeti. Vičući i mašući rukama, radosno nas pozdravljaju! Jahta je sasvim stala i sa obale su nam se približavala dva čamca sa predsjednikom opštine i ostalim časnicima.
Naše su oči veselo bile uprte u plemeniti crnogorski narod koji nas je tako svesrdno pozdravljao, a koji je bio obučen u meni dotle u sasvim nepoznato narodno odijelo. Jer, ja do tada nijesam imao prilike da vidim crnogorsku, tako divnu, narodnu nošnju te sam ih sa velikim interesovanjem posmatrao i odgo­varao na njihove pozdrave!
Odjednom su se svi koji su bili na obali uskomešali i počeše cičati i nešto vikati? Ali nijesam mogao razumjeti šta viču, jer smo prilično od njih bili udaljeni. Tek kad se naš brat soko i vođa Đura Bogojević, okrenuo prema pučini Jadranskog mora, odjednom iz sveg grla viknu: „Podvodnjača!“
Čim sam čuo uzvik: Podvodnjača! Brzo se okrenem u pravcu mora i spazim austrijsku podmornicu (submarenu) gdje se spu­­šta pod vodu u neposrednoj našoj blizini. Kapetan, ne izgu­bivši duha ni prisebnosti, brzo krete jahtu svom silom. Jahta naglo trže — konopci kojima su barke bile uza jahtu pri­ve­zane — popucaše — jahta silnom brzinom zavije u sam za­liv za tvrdo crnogorsko stijenje i tu se skloni, dok su barke sa šećerom ostale na moru plivajući kud ih voda nosi, bez ikakve kontrole. Austrijska podmornica nestade, kao da je nakon svoje iznenadne pojave potonula na dno mora. (…)
Crnogorke, zdrave kao drijen. I oni Crnogorci koji nijesu bili za pušku — iskupili su se okolo nas i plačnih očiju nas grle i ljube, zahvaljujući Bogu što smo se sretno spasli smrti koja nam je pred očima bila.(NASTAVIĆE SE)