-PIŠE: Milosav B. Gagović,penzionisani pukovnik JNA
Rat iz devedesetih godina prošlog vijeka je odavno završen, a istina o njemu je obavijena velom tajne. Upravo nam je istina više nego potrebna, ukoliko želimo da nam se ne ponavlja prošlost u sličnom sadržaju. Bez istine nema srećnije budućnosti bez obzira na nove integracije u Evropsku uniju. Bez istine, trajaće mržnja koja u svakom času može da kulminira i izazove poremećene odnose među našim narodima i nacijama. Bez istine će naši prostori biti vječito krizno žarište koje će zahtijevati uplitanje drugih u rješavanje međunacionalnih konfesionalnih problema. Ona, istina, ne smije biti parcijalna već mora obuhvatiti cjelokupna zbivanja na prostoru eks Jugoslavije. Moraju se sagledati sva zbivanja uzročno-posledično, a ne samo posledično što je najčešći slučaj.
Mnogo toga što se događalo i kako se događalo prije, tokom i poslije rata, obavijeno je velom tajni i lažno se prikazuje, jer su mnogi svjedoci mrtvi, a postojeće institucije u zemljama eks Jugoslavije i Evrope nedovoljno objektivne, pristrasne ili nezainteresovane da se sazna prava istina. Nije utvrđena istina ko je, zapravo, bio agresor, a ko su žrtve, šta je bila akcija, a šta reakcija, pa samim tim ni ko je zaista počinio zločin. Nije ni dato pravo ime ratu koji je vođen. Da li je bio kleronacionalistički ili građanski. Po meni to je bila kontrarevolucija, s obzirom na to da je rušen društveno-politički poredak i država, stvoreni revolucijom. Posebno ako se imaju u vidu simboli na kapama koje su nosili pripadnici, ili dio njih, republičkih vojnih formacija. Prema tome, moglo bi se zaključiti da su rat 1991. godine povele snage i njihovi sledbenici koji su bili protiv revolucije i njenih ostvarenja. Ako je KPJ povela revoluciju za rušenje postojećeg društvenog sistema logično je da su kontrarevoluciju povele snage koje su željele da povrate društveni poredak i stanje državne teritorije kakvo je bilo prije revolucije. U svakom slučaju, tu nije riječ o pojedincu već o pokretu, organizovanom i osposobljenom za tako nešto. Očigledno da je kontrarevoluciju u Sloveniji organizovalo i sprovelo slovenačko rukovodstvo, u Hrvatskoj hrvatsko, u BiH bosansko, u Srbiji srpsko, Makedoniji makedonsko i u Crnoj Gori crnogorsko. Tako da su ta rukovodstva odgovorna za sve posledice koje su prouzrokovane i nastale u tim republikama samom kontrarevolucijom.
Otpor kontrarevolucionarima pružale su snage koje su bile protiv i one snose odgovornost samo ukoliko su prekoračile mjere odbrane. Srbi i Crnogorci su bili nosioci revolucije, pa je logično bilo i očekivati da će oni pružiti otpor konrarevolucionarima kao i manji broj pripadnika drugih nacija što je to činio. S pravom se može reći da je revolucija trajala od 1941. do 1945. godine, a kontrarevolucija od 1991. do 1995. godine.
„Mrtvi ne govore” – kaže naš narod, a mnogi živi ne žele da se sazna istina, jer bi za mnoge od njih bila nepovoljna. To je apsolutna istina, kao što je istina da je većina mrtvih bila nevina i nemoćna da se brani od dželatskog noža. Upravo zbog toga, živi svjedoci, koji nijesu počinili zločin, u obavezi su da kažu javnosti činjenično stanje i istinu, a ne oni koji su počinili taj zločin ili su doprinijeli da se taj zločin počini, pa su sad skinuli sa sebe lavlju kožu, a navukli lisičiju ili jagnjeću i izigravaju nevinašca dodvoravajući se javnom mnjenju. Mnogi od njih optužuju nevine ljude i dovode ih u nepovoljan položaj, odnosno primoravaju da dokazuju svoju nevinost. Ima i onih koji govore o nekom događaju na osnovu rekla – kazala ili na osnovu pretpostavke, odnosno kako njima odgovara, pa unose konfuziju u realno shvatanje i tumačenje događaja i šire nacionalnu i vjersku mržnju.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.