- PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Tokom vremena, kako se stanje u Srbiji pogoršavalo, tako je i ton pisanja u „Novinama” postajao sve oštriji. Na samom početku nemira, Pavlović je svu žestinu svoje kritike usmjerio na kneginju Ljubicu, zatim braću kneza Miloša, Jevrema i Jovana, i članove knez Mihailovog „praviteljstva”, prije svih na Đorđa Protića, predsjednika vlade. Tokom vremena odnos Pavlovića prema kneginji Ljubici značajno se mijenjao. Pošto se, u jednom momentu, zajedno s Jevremom Obrenovićem, priključila opozicionom pokretu, koji je radio na ograničavanju vladarskih ovlašćenja kneza Miloša, ona je u vijestima objavljenim u „Novinama” pominjana s puno uvažavanja, dok su njeni potezi isticani kao primjeri rodoljublja i poštovanja Ustava i zakona Srbije. Međutim, pošto je, po povratku iz Vlaške, kneginja Ljubica preuzela organizovanje ustanka koji je trebalo da povrati presto u Srbiji knezu Milošu, slika o njoj naglo se promijenila. Od tog vremena, „Novine” je počinju javno optuživati da je glavni organizator knez Miloševih zavjera, da se miješa u državne poslove zemlje, pa čak i da pokušava da podmićuje činovnike Porte. I pored ovakvog pisanja i negodovanja pristalica stranke Vučića i Petronijevića, „stara vještica”, kako su kneginju Ljubicu nazivali u ustavobraniteljskim krugovima, igrala je još izvjesno vrijeme izuzetno značajnu ulogu u Srbiji. Do bune Miloševih privrženika, koje je predvodio kneginjin brat, Gaja Vukomanović, ni brojni apeli i uvjeravanja njegovih najpovjerljivijih ljudi nijesu uspjeli da ubijede knez Mihaila u neophodnost kneginjinog isključenja iz političkog života. S velikim zadovoljstvom „Novine” su propratile poslednje trenutke političkog angažovanja kneginje Ljubice. Osionim oslobađanjem brata iz zatvora, bez odobrenja nadležnih vlasti, ona je izazvala opravdan gnjev kneza Mihaila, koji je bio pojačan pritiskom ministara i Jevrema Obrenovića, da će, u slučaju da zakon ne bude ispoštovan i Gaja ne bude ponovo vraćen u zatvor, podnijeti ostavke. Cio ovaj sukob okončan je stavljanjem kneginje Ljubice pod stalnu prismotru i njenim konačnim udaljavanjem iz politike. Međutim, Pavlovićev zahtjev, u kojem se odslikavao interes „ustavovaca”, da kneginja bude protjerana iz zemlje, nije ostvaren u vrijeme i na način na koji je on to očekivao. Stoga je vijest koju su „Novine” prenijele, o odobrenju izdatom od kneza Mihaila, na predlog Savjeta, da se njegova majka i stric Jovan udalje iz Srbije, bila više izraz želje grupe okupljene oko izdavača u Pešti, nego odraz stvarnog stanja stvari u Srbiji. Najviše energije i novinarskog umijeća Pavlović je ispoljio u kritici članova vlade kneza Mihaila, njegovog najbližeg okruženja, kao i cjelokupnog sistema uprave u Srbiji. Tokom cijelog perioda prve vlade kneza Mihaila, u „Novinama” je pažljivo praćen svaki potez ministara, pa su i najmanje nepravilnosti, uočene u njihovom radu, iznošene u javnost. Pri svemu tom, uočljivo je da autorima ovih tekstova glavni pokretač nije bila želja da se iznošenjem anomalija, koje su neosporno postojale u radu organa vlasti, utiče na njihovo ispravljanje i time postigne stabilnost zemlje. Osnovni utisak koji se stiče čitanjem pomenutih napisa je osjetno ispoljavanje zlovolje prema svima koji su predstavljali neku vrstu smetnje i prepreke ustavobraniteljima, bilo da su oličavali njihove posredne ili neposredne protivnike, ili samo suparnike, odnosno simpatizere protivne struje. S namjerom da diskredituje Vladu u Srbiji, Pavlović je „lovio” svaki slučaj koji mu je mogao poslužiti u toj namjeri.
On je često napadao na ličnosti pojedinih ministara. Cvetka Rajovića, „popečitelja vnutrenji dela”, na primjer, optuživao je za nasilničko ophođenje s ljudima. U „Novinama” je objavljena vijest da je Rajović fizički nasrnuo na trgovca, vlasnika kuće koju je iznajmio, zato što ga je ovaj upozorio da pripazi na održavanje higijene u njoj. Izvještač se, međutim, nije zaustavio na tome, već je istakao da je pretučenom uskraćeno pravo žalbe i da je izvjesno vrijeme držan u zatvoru, kako bi ga zastrašili i privoljeli da odustane od pokretanja krivičnog postupka. Tekst je završen podsmješljivom opaskom: „Hvalite nam se samo, srbska braćo, sa vašom svobodom i srećom, zaista neće vam niko ovu zaviditi, no mož’da sažaljevati vas”. Pokušaj iz Beograda da se opovrgne ova vijest u „Novinama” prenesen je samo u izvodima i propraćen novom sarkastičnom primjedbom: „Nije dakle isti trgovac prinužden sa ziravim okom u Ustav i uredbe zavirivati i nazirati, kako tamo lepo stoji, da je u Serbiji ličnost i čest svakog neprikosnovena, i tim lepim na papiru točkama malo boje i tolkovanja dodavati”. Takođe, Pavlović je isticao bahatost, rasipništvo, kao i slabo poznavanje prava i neprincipijelnost pri donošenjeu presuda Stevana Radičevića, ministra pravosuđa. Slični primjeri bili su veoma česti.
Ipak, većina ovih napada bila je usredsređena na predsjednika vlade Đorđa Protića. To nije začuđujuće ako se zna predistorija odnosa Protića i ustavobranitelja.
(NASTAVIĆE SE)