-Preveo i priredio: VOJIN PERUNIČIĆ
Svaki Englez dolazi u Rusiju kao rusomrzac, a odlazi iz nje rusofilom.
Markiz Džordž Nataniel Kerzon
Čuvene Puškinove riječi da je Petar Veliki „otvorio prozor u Evropu”, mnogi u Rusiji, a i na Zapadu skoro bukvalno shvataju kao istorijsku činjenicu. Smatra se da je upravo kroz taj prozor Zapad ušao u Rusiju, a Rusi su, osjetivši hladan baltički vjetar na svom licu, odjednom shvatili da sjedenje u svojoj zatvorenoj i izolovanoj izbi, punoj zagušljivog i ustajalog vazduha, nije dobro. Ipak, Aleksandar Puškin je pisao poemu, a ne naučnu monografiju. Ako ćemo da budemo tačni i precizni, te čuvene riječi ne pripadaju njemu. Pjesnik je samo preinačio frazu čuvenog venecijanskog grofa Frančeska Algarotija, koja glasi: „Peterburg je prozor, kroz koji Rusija gleda u Evropu”.
„Gledati” na Zapad kroz prozor objektivno je moguće, ali valjano uspostavljati odnose sa drugima nije moguće. Zato moraju i vrata biti otvorena. Ona su bila otvorena i mnogo prije Petra. Ako su udari vjetra, izazivani ovim ili onim istorijskim kataklizmama, ta vrata povremeno zatvarali, obostrani interesi Rusije i Zapada su ih ponovo otvarali, kad se za to ukazala mogućnost.
Do momenta osnivanja Sankt Peterburga 1703. godine, mnogo šta se dogodilo. Ana, kćerka velikog kneza Jaroslava Mudrog, 1049. godine je postala kraljica Francuske. U starom Novgorodu se uzdizala katolička crkva Svetog Petra, a novgorodski „republikanci” su održavali veze sa „republikancima” iz Venecije. Moskovski carevi su još od davnina kupovali puške iz inostranstva za svoju vojsku i uvozni donji veš za svoje žene. Sredina u kojoj je živio Ivan Grozni, sumnjičavo prateći njegove bliske veze i odnose sa strancima, smatrala je da je car previše naklonjen Zapadu. Jedan od činovnika sa dvora 1584. godine, obavještavajući o smrti svoga gospodara engleskog ambasadora, sarkastično je primijetio: „Umro je vaš engleski car”. Holanđani, Njemci i Englezi su, što je bilo moguće više, koristili privilegije na ruskom tržištu, a još u Srednjem vijeku su smatrali da su mogućnosti njihovog tržišta neiscrpne. Njemačka trgovačka naselja su još odavnina postojala u Moskvi, a Njemcima su dugo vremena nazivali sve strance u Rusiji. Kao ptica Feniks, rađajući se ponovo iz pepela, njemačka naselja su zajedno sa Moskovljanima preživjela mnoge strašne požare, Smutna vremena i tiraniju vlastodržaca. Postoji samo jedno objašnjenje za to, Rusima su tada bili potrebni „Njemci”, a „Njemcima” Rusi. U svakom slučaju, priča o odnosima Rusije i Zapada ne počinje od Peterburga, zato se mora pristupiti mnogo dubljim istraživanjima prošlosti.
Ni do danas Rusi nijesu uspjeli da objasne kad je počelo vrijeme da odbrojava njihovu istoriju. Član ruske Akademije nauka u XVIII vijeku, Njemac Šliter je jedan od prvih, koji je zastupao tada najčuvenije mišljenje. Mišljenje je samo po sebi interesantno kao gledište, jer sa jedne strane je Zapad bio prilično zainteresovan za Rusiju, a sa druge, što su odavno zapadni autoriteti u nauci mnogo uticali na rusku društvenu misao. Zatim su to Šliterovo mišljenje podržali takvi korifei istorije, kao što su Karamzin i Solovjev.
Po toj teoriji, do sredine IX vijeka i dolaska Varjaga (Normana) na ogromna prostranstva današnje Evropske Rusije, koja su bila naseljena slovenskim plemenima, sve je bilo divljina i nije bilo nikakvih začetaka civilizovanog života. Takvo mišljenje nije zastupala samo njemačka prepotentnost, već je to pisalo i u prvim ruskim ljetopisima, gdje se naglašava da su Sloveni u tim vremenima živjeli „životom zvijeri“, plemena su bila razdvojena i međusobno zavađena. Drugo gledište o počecima stvaranja ruske države je direktno suprostavljeno prvom i bilo je naučno obrazloženo malo kasnije u XIX vijeku od strane ruskih naučnika sa Moskovskog univerziteta. Po njihovoj teoriji, istočni Sloveni su živjeli u ravnim stepama Rusije nekoliko vjekova prije rođenja Hrista i polako se kretali dugim putem ujedinjenja, sve dok nijesu izgradili svoja sopstvena gradska naselja, ujedinili se u plemenske saveze i izabrali svoje kneževe. Pristalice ove verzije se pozivaju na svoje izvore, posebno na skandinavske sage, u kojima se zemlja Slovena naziva „Zemljom gradova”.
Savremene arheološke iskopine u Novgorodu, gdje se sve više pronalaze novi dokazi i stari napisi, koji svjedoče o ne baš malom kulturnom razvitku tadašnjih građana Novgoroda, daju pristalicama druge verzije dodatne argumente, ali se ne mogu donositi konačni zaključci na osnovu tih novih otkrića, jer bi bilo preuranjeno.
Vasilij Ključevski, jedan od najčuvenijih ruskih istoričara, pažljivo je izanalizirao obadvije verzije i izveo rezonski zaključak da dokaza za objektivan odgovor na postavljeno pitanje, koja je od teorija tačna, nema. I on je ironično primijetio: „Što je manje dokaza za odgovor na postavljeno istorijsko pitanje, to je veća mogućnost za različite zaključke i oni se lakše donose. Ma kako bilo, rasprava se, u stvari, ne vodi o periodu ranog djetinjstva, već prije o sazrijevanju zametka, pa se u bilo kom slučaju rađanja Rusije pojavljuju Normani (Varjazi) u ulozi babice. Upravo su oni, sudeći po ljetopisima, izgradili mnoge ruske gradove i postali osnivači prve ruske kneževine, a zatim i carske dinastije, koja počinje sa Varjagom Rjurikom. U švedskom gradiću Norčepingu, odakle se on zaputio na svoju plovidbu, nalazi se čak jedini spomenik u svijetu, koji je podignut poznatom gusaru. Riječ „gusar” ovdje je sasvim umjesna, ako znamo ko su bili preci vladarske dinastije.
(NASTAVIĆE SE)