- Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
bangorski@t-com.me
Novaković u filmu nije gledao aktuelnu društveno-socijalnu i propagandnu formu izraza koliko specifično umjetničko sredstvo koje upravo u našoj sredini može da stekne svoju punu autentičnost.
Politika mu nije bila strana, nije se plašio konformizma, imao je dovoljno samosvjesnosti i snage da upućuje i druge kako treba da rade, učestvovao je u svemu što je bilo aktuelno i njegovo prisustvo u tom pionirskom vremenu bilo je daleko značajnije i djelotvornije od prisustva nekih drugih reditelja. Vrijeme nije odvajao od umjetnosti, nijesu mu smetala euforična raspoloženja i zastranjivanja – u svemu tome gledao je tek nužni proces kroz koji se moralo proći. Zato je rediteljsko djelovanje doživljavao i kao samoostvarenje određenog intelektualnog koncepta, ali i kao oslobađanje od mnogo čega čime su reditelji bili zaokupljeni u tom prolaznom vremenu ili trenutku. Otuda i opredjeljenje za Stankovićev roman „Nečista krv”.
Ma kako bilo neočekivano, ima svoje duboko opravdanje. Pogotovo što je dolazilo poslije filmova „Slavica”, „Živjeće ovaj narod”, „Besmrtna mladost”, „Život je naš” ili „Na svojoj zemlji”. Za ovaj projekat izgrađeni su do tada najveći objekti i izvršene obimne pripreme. Uz to, svako je imao predstavu o Stankovićevom svijetu starog Vranja i onim odsutnim trenucima kada se rušilo tursko doba i nagovještavolo novo vrijeme i nove prilike. Zbog toga je i pažnja javnosti bila usmjerena na to da li će se Vučo i Novaković držati doslovno romana ili će pokušati da stvore samostalnije i novo filmsko djelo. Otud je dolazio i niz kritičkih rasprava poslije prvog javnog prikazivanja „Sofke”. Tradicionalisti su bili razočarani što u filmu nije sasvim vjerno prenijet sadržaj romana, što su izostali mnogi detalji i naročito psihološki opisi pojedinih ličnosti. Moguće je bilo i razumjeti što je u ostvarenju ovog izuzetno primamljivog projekta kao scenarista učestvovao i sam Aleksandar Vučo, jedan od idejnih vođa i, vjerovatno jedan od najvećih autoriteta u tako zamišljenoj kinematografiji novog društva. Njihovi stavovi i pogledi bili su slični. Umjeli su da slobodu i zahtjeve društva prevedu u nužnost umjetničkog stvaranja i naznače granice koje kulturu dijele od konformizma. Oni su, vjerovatno bolje od drugih, u svojim instruktivnim člancima i javnim nastupima tumačili smisao tih godina, često se poistovjećivali i sa dnevnom akcijom, ali su umjeli da svoju odgovornost preobrazo u djelovanje u korist filma i da načine izbor kojim će na izvjestan način da prevaziđu i sebe i tako vidno angažovanje. Samo u spletu svih tih okolnosti, koje su bile veoma složene, često nedovoljno razumljive i motivisane, moguće je shvatiti tvrđenje da je „Sofka” nešto posebno, gotovo programska platforma željenog filma, potreba da se film zaštiti od efemernosti, učinti kraj raznim orijentacijama i da se afirmiše ubjeđenje da se mora razvijati u domenu nacionalne kulture. To je prvi put da jednom reditelju nije dovoljna platforma na kojoj stoji i zato u svom djelu traži i druge podsticaje za slobodnije, ambicioznije i subjektivnije ispoljavanje. Novaković je dobro znao da stvaralačka sloboda o kojoj svi toliko govore nikad nije postojala sama po sebi u objektivnom svijetu i da se ona mora pronaći u sopstvenom stvaranju. Problem je tim teži što je svako kod nas, manje ili više, imao svoju dosta jasno izraženu predstavu o poetskom svijetu Stankovićevog romana o starom Vranju i svim onim dramatičnim trenucima kada se rušilo tursko doba i najavljivalo novo vrijeme.
(Nastaviće se)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.