-PIŠE: dr Vukić Ilinčić
Prema zahtjevima pobunjenika, i uopšte u njihovoj korespondenciji, nema ni traga o nekom socijalnom karakteru njihovog programa. Takvih sadržaja nema ni u programu vlade u Nejiju kod Pariza, a ni u pozivu Jovana Plamenca na ustanak. Nema ni zahtjeva o nacionalnom programu, odnosno o tome da je narod u Crnoj Gori poseban narod, nego da se u „prvi plan ističe Srpstvo, srpska nacionalna ideja onakva kakva je živjela u narodu, kakvu je popularisao kralj Nikola i kakva se sreta u političkim publikacijama, kulturnim i školskim programima“.
Pobuna, iako ne širih razmjera, ali žestoka, nije mogla izbiti bez podsticaja italijanskih agenata, zaključuje dr Rakočević, zatim nastavlja da tačnih podataka o broju pobunjenika nema, ali da se po nekim pokazateljima može zaključiti da ih je bilo od tri do četiri hiljade. Pobuna, bez obzira na to što su neke njene vođe izjavljivale da se bore za pravedan tretman Crne Gore u jugoslovenskoj državi, ima čisto „reakcionarni karakter“. U krajnjoj liniji, ona je jedino išla u korist italijanskim „imperijalističkim ciljevima“. To je bila pobuna sa ciljem da se kralj Nikola dovede u zemlju, što bi značilo „separatnu“ Crnu Goru. Bila je usmjerena protiv onakvog ujedinjenja jugoslovenske države kakvo se desilo, kao i uopšte protiv jugoslovenskih interesa, bez obzira na to što su suštinski i intimno skoro svi pobunjenici bili za ujedinjenje, ali na drugim osnovama.
Na opredjeljenje pojedinaca i grupa za pobunu dosta je uticala i tradicionalna vezanost za kralja Nikolu i dinastiju Petrović Njegoš. Takođe, ne treba prenebreći ni činjenicu da su neki bili za pobunu i usljed straha od osvete zbog sopstvenog ponašanja u vrijeme „ustavnog perioda“, odnosno obračuna autokratskog kraljevog režima sa neistomišljenicima i opozicijom. Da ova konstatacija nije bez osnova, govore riječi profesora i komitskog vojvode Jovana Radovića, koji je po dolasku iz Srbije (učesnik Topličkog ustanka protiv okupatora Bugara – primj. V.I.), na skupu u oslobođenom Kolašinu zaprijetio da će se obračunati ne samo sa budućim protivnicima ujedinjenja, nego i sa nosiocima kraljevog apsolutizma. Jovan Radović je 26. novembra 1918. godine iznenada umro u Sarajevu, a ostala je velika sumnja da su ga otrovali protivnici bezuslovnog ujedinjenja. Slične izjave davali su i drugi komiti iz vremena austrougarske okupacije – da pojedinci iz starog režima treba da se izvedu pred sud za učinjena djela. Uglavnom su u obračunu, odnosno u gušenju Božićne pobune učestvovali ljudi iz same Crne Gore – pristalice ujedinjenja.
Pošto je pobuna brzo ugušena, oni koji nijesu htjeli da polože oružje oslonili su se kod italijanskih jedinica, ili su prebjegli u Albaniju. Među njima je bio i glavni vođa pobune Jovan Plamenac. On je 12. januara 1919. godine sa 60 ljudi otišao u Medovu i zatražio da ga italijanska misija prebaci u Italiju. Iz pritvora u Podgorici pobjegli su i priključili im se i brigadir Milutin Vučinić, komandir Andrija Raičević, Stanko Marković (nekadašnji predsjednik podgoričke opštine u vrijeme progona političkih protivnika i akter progona, praćenja i likvidacija – primj. V.I.) i Miloš Vučinić. Oni će kasnije biti prebačeni u Gaetu, gdje je za njih organizovan logor u kojem je djelovala komisija „Crnogorskih vojnika u Italiji“, a za komandanta kralj Nikola je imenovao komandira Petra Lekića.
Početkom aprila 1919. godine komandir Andrija Raičević doveo je u Gaetu 142 vojnika i oficira, a on je unaprijeđen u čin brigadira i imenovan za komandanta cjelokupne emigrantske crnogorske vojske.
Brojno stanje emigrantske crnogorske vojske kretalo se od 1 222 u januaru do 1 512 u decembru 1920. godine, kada je među njima bilo 456 oficira, od kojih su mnogi u emigraciji dobili činove iako ranije nijesu bili oficiri, čak ni podoficiri.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.