-Priredio:Miladin VELjKOVIĆ
Naš poznati publicista i popularizator nauke, Vojislav Budo Gledić, do sada je objavio oko šezdeset samostalnih naslova, u kojima je opisao život i stvaralaštvo najvećih domaćih i stranih naučnih umova. Neke od tih knjiga, sa njegovim uvijek ljubaznim odobrenjem, feljtonizirali smo na ovom mjestu, a Gledić je naročito postao poznat po ediciji „Velikani srpske nauke”, koju su u osam knjiga objavile ugledne izdavačke kuće „Štampar Makarije” iz Beograda i podgorički „Oktoih”.
U njegovom raznovrsnom stvaralačkom interesovanju, značajno mjesto, prepoznatljivo i od čitalaca, zauzima i oblast astronomije, kojoj je posvetio veliki broj zapaženih radova. Među njima je Gledićev rad „Zvjezdana jata i galaksije”, čiji se rukopis trenutno nalazi u pripremi za štampu, a iz kojeg ovdje donosimo jedan njegov odlomak.
Gledić je bio, podsjetimo, profesor matematike i drugih predmeta u cetinjskoj gimnaziji i tamošnjoj tehničkoj školi. Član je Udruženja književnika Crne Gore i Udruženja književnika Srbije, kao i Saveza novinara Srbije i Crne Gore.
U vasioni su zvijezde najbrojnija i najznačajnija nebeska tijela. One su usijani gasoviti objekti slični Suncu. Iako se golim okom može vidjeti na čitavoj nebeskoj sferi samo nekoliko hiljada zvijezda, one su u stvarnosti toliko brojne da je za njihovo prikazivanje neophodno upotrebljavati ogromne brojeve koji se izražavaju dekadnim jedinicama sa velikim brojem cifara. Sunce je Zemlji najbliža zvijezda koja se nalazi na udaljenosti od oko 150 miliona kilometara ili 8,3 svjetlosnih minuta. Ova razdaljina (Zemlja–Sunce) koristi se za mjerenje manjih kosmičkih razdaljina i naziva se astronomska jedinica (a.j.) Odmah poslije Sunca, Zemlji je najbliža zvijezda Proksima Kentaura C koja je udaljena oko 4,3 svjetlosne godine (s.g.).
Za mjerenje udaljenosti zvijezda astronomska jedinica je isuviše mala veličina, pa se upotrebljavaju mnogo veće i primjerenije jedinice: svjetlosna godina i parsek Svjetlosna godina je put koji pređe svjetlost za godinu dana krećući se brzinom od blizu 300.000 kilometara u sekundi i iznosi oko 9,5 biliona (hiljada milijardi) kilometara. Parsek je termin koji je u stvari skraćenica riječi „paralaksa” i „sekunda” i predstavlja odstojanje koje odgovara godišnjoj paralaksi jednog lučnog sekunda. Drugim riječima, parsek je razdaljina sa koje se velika poluosa Zemljine godišnje putanje vidi pod uglom od jedne lučne sekunde. Iznosi 3,26 svjetlosnih godina, ili 206.265 astronomskih jedinica. Kiloparsek (kpc) je 1.000 parseka, a megaparsek (mpc) – milion parseka. Izražavanje udaljenosti nebeskih objekata dubokog svemira pomoću kilometara ili astronomskih jedinica davalo bi nizove od desetine cifara!
Zvijezde nijesu nasumice i haotično razbacane po noćnom nebu. Naprotiv, izgledaju kao da su grupisane u pojedine jasno uočljive i prepoznatljive likove, koji se vremenom ne mijenjaju. Iako se čitavo nebo, kao cjelina, neprekidno ravnomjerno okreće jednom u toku 24 sata (što je, zapravo, odraz stvarnog Zemljinog obrtanja oko ose), međusoban raspored zvijezda ostaje u veoma dugim vremenskim intervalima potpuno nepromijenjen. To je i bio glavi razlog što su zvijezde još od najstarijih vremena nazivane „stajačice” ili „nekretnice”. Zapravo, i ovi objekti se kreću velikim brzinama, koje dostižu i do nekoliko desetina ili stotina kilometara u sekundi, ali zbog njihove ogromne udaljenosti, ova kretanja se na nebu mogu uočiti tek nakon više hiljada godina. Ovo važi za posmatranja golim okom, dok se pomoću velikih i preciznih astronomskih instrumenata te promjene mogu ne samo jasno pratiti, nego i veoma tačno mjeriti.
Karakteristične grupe zvijezda, koje se mogu uvijek vidjeti kao jedna nepromijenjena cjelina, bile su gotovo u istom obliku poznate i starim posmatračima neba. Te karakteristične grupe, koje izgledaju poput ilustrovane knjige nebeskog svoda, dobila su naziv sazvježđa ili konstelacije. Stari kulturni narodi su u tim slikama vidjeli inkarnaciju božanskog svijeta što je uslovilo i imena koja su tim „slikama” davana. Stari Grci su izgled sazvježđa povezali sa svojim mitovima i legendama, ali i sa nekim drugim za njihov život važnim pojavama, životinjama ili stvarima. Grčki nazivi za sazvježđa su ostala sačuvana, ali se vremenom mijenjala veličina neba koju je svako od njih zauzimalo. I danas se na nebu nalaze Veliki i Mali medvjed (u našem narodu poznati i pod imenima Velika i Mala kola), Kasiopeja, Cefej, Pegaz, Persej, Ovan, Orao, Blizanci, Orion i dr. To su nazivi koji su ostali sačuvani i u savremenoj nauci kao dokaz značaja koji su stari Grci imali u razvoju nauke, kulture i civilizacije.
(Nastaviće se)