Priredio i preveo: VOJIN PERUNIČIĆ
Na nekoliko dana 1902. godine došao je da se odmori na imanje S.T. Morozova u Usolje i tamo je posjetio Vsjevolodo – Viljnevsku hemijsku fabriku. Vidjevši teške uslove rada radnika u fabrici, skrenuo je pažnju vlasniku firme na to. Ubrzo poslije odlaska Čehova, u fabrici je uvedeno 8-časovno radno vrijeme za sve redovne radnike i 10-časovno za pomoćna radna mjesta. (Ovaj raspored radnog vremena je potrajao do 1906. godine, kada su naslednici preuzeli upravljanje fabrikom od Morozova. )
Proglas za pomoć siromašnim bolesnicima, bio je skoro jedini javni istup Čehova. Cijelu svoju raznoliku aktivnost, od izgradnje škola do izgradnje puteva, otvaranja biblioteka, sakupljanja pomoći za siromašne i gladne, pokušavao je da pritaji i krije od javnosti i trudio se da sve to bude što manje pimijetno. To se jasno pokazalo u slučaju takozvanog akademskog incidenta.
1900. godine Čehov je bio promovisan u počasnog akademika filoloških nauka. „Zvanje akademika me je obradovalo”, izjavio je on ubrzo poslije izbora, „ali će mi biti draže kad ponište taj izbor zbog nekakvih njihovih neslaganja. A do toga će doći svakako...”
Čehov je, a to se često dešavalo, unaprijed predosjećao i prognozirao događaje.
1902. godine za počasnog akademika je bio proglašen Maksim Gorki. Međutim, ubrzo je izbor poništen i proglašen nevažećim. U „Vladinom glasniku” je objavljeno saopštenje „Carske akademije nauka” o tome, da Akademija nije bila upoznata „da je vođen sudski proces protiv Gorkog po paragrafu 1o35”. (Gorki je pozivan na odgovornost za političko djelovanje.) Povodom toga kasnije je pisao V.T. Koroljenko: „Konačno se i to desilo da Akademija lično, saznavši za čuveni paragraf 1035, poništava svoj izbor, što znači da je naredba sa vrha pripisana Akademiji kao njena samostalna odluka. Međutim, akademici čak nijesu ni obaviješteni da je u njihovo ime objavljeno takvo saopštenje”.
– Da sam ja na Vašem mjestu, gospodo akademici – pisao je Čehovu pisac A.I. Ertelj – ja ne bih čekao ni minuta, već bih prekinuo svaku vezu sa Akademijom poslije takve iznenadne odluke, naravno,uz što višu galamu i tako skrenuo pažnju javnosti na tu novu pojavu `namagarčivanja` u našim, svakako nenormalnim, društvenim krugovima”.
Na ovakvu odluku su odmah reagovala dva počasna akademika V.T. Koroljenko i A.P. Čehov i svoje proteste uputili Akademiji. U dva pisma Koroljenko je podrobno izanalizirao slučajeve „administrativno-policijskog pritiska” na književno stvaralaštvo pojedinih pisaca i pjesnika, spominjući N.I. Novikova, A.S. Puškina, M.J. Ljermontova. Na kraju pisma odrekao se zvanja počasnog akademika.
Čehov se takođe pismom odrekao tog zvanja, ali je njegovo pismo bilo mnogo uzdržanije i tolerantnije. On je naglasio besmisao daljeg rada i opstanka u Akademiji, naravno, izrazivši poštovanje prema njoj. „Shvatio sam da je izbor proglašen nevažećim, ali se takva protivurječnost ne uklapa u moj intelekt i sa tim se nije mogla da pomiri moja savjest”.
Tih godina bolest se razvijala i on je gubio snagu i volju za pisanje. Nekad je Čehov mogao da napiše kratku priču za jedan dan, veću za jednu sedmicu, a pozorišni komad za deset dana. Sada on to radi polako i sa velikim naporom.
Pripovijetku „Arhijerej” počeo je da piše u decembru 1899.godine na Jalti, poslije duže pauze nastavio je sa pisanjem u Moskvi 1900. godine, sa pisanjem je nastavio i u Nici 1901. godine, gdje je dolazilo do dužih prekida u radu, i tek je završio 1902.godine na Jalti. Treba reći da to nije bila nekakva nejasna zamisao pisca i po ličnom priznanju Čehova, ta tema je bila zamišljena prije petnaest godina.
Čehov je napisao pripovijetku „Crni monah”, koja se smatra najzagonetnijom njegovom pripovijetkom i na osnovu toga je postala čuvena. Komentari i rasprave o njij su počele odmah, koje traju i do danas. Priču uvršćuju u autobiografsko djelo. Heroj priče je magistar filozofije Kovrin. Kovrin se bavio svojom „čudnom naukom”. „U selu je on nastavljao da vodi nervozan i zamoran život, isto kao i u gradu. On je mnogo čitao, pisao, učio italijanski jezik, i kad je šetao i koristio neko svoje slobodno vrijeme, on je sa radošću razmišljao o tome kako će ubrzo opet da sjede i nastavi sa radom. On je spavao veoma malo i tome su se svi čudili. Ako slučajno zaspe pola sata u toku dana, onda nije mogao da zaspe cijelu noć i poslije neprespavane noći on je bio čio, vedar i dobro raspoložen”. Naravno, to je uticalo na njegovo zdravlje, Kovrin se razbolio i kod njega su se pojavile halucinacije.
Ali Kovrina su izliječili, on je radio „samo dva sata na dan”, „pio je mnogo mlijeka” i brzo se oporavio. Sada on nije primjećivao „raskošno cvijeće”, nije slušao šum borova, od cijele nauke ostali su „mali poslovi” i život mu je postao prazan i dosadan.(Nastaviće se)