-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Ruski poslanik Višnjakov predlagao je ratni savez sa Austrijom, koja je na to prisiljena, mislio je on, jer je bila tučena od Španaca u sjevernoj Italiji i zbog toga nastoji da za te izgubljene posjede dobije u naknadu Bosnu i Hercegovinu. Ovo je bilo prvi put u istoriji da se pominje zamjena nekih habzburških zapadnih pokrajina, za teritorijalnu nadoknadu Bosnom i Hercegovinom. Kada je to 1878. konačno i pošlo za rukom, postalo je bjelodano priznanje da je to carstvo izgubilo raison d’ etre.
Cijela jedna škola mišljenja stvorena je u istorijskoj nauci, kod Srba Vasilj Popović, da je borba protiv turskog prodiranja u srednju Evropu bila istorijsko opravdanje za postojanje te mnogonacionalne monarhije. Onog trenutka kada je to prestalo, ona više nije imala racionalnog razloga za postojanje. Katoličkom netolerancijom se otuđila od njemačkog nacionalnog pokreta za državno ujedinjenje, a u jugoistočnoj Evropi je postala mjera vjerske nesnošljivosti, kao što je ime naučnika Volte mjera u elektricitetu. De Boneval je velikom veziru rekao da bi „uzimanje Austrije za posrednika (u sukobu sa Rusijom) bilo isto što ispovijedati se lisici”. Austrija se na zapadu sukobljavala i sa Francuskom.
Otuđenost srpskog naroda od austrijske politike je bio jedan od glavnih razloga da je Turska dobila rat 1737–1739. U austrijskom vojnom vođstvu je, neposredno pred izbijanje rata 1737, bilo umnih ljudi koji su predlagali da se ova omaška na vrijeme ispravi. U jednoj nepotpisanoj promemoriji iz maja 1736. anonimni poznavalac prilika u turskom carstvu je savjetovao da se radikalno promijeni politika prema „Grcima i Ilirima” u habzburškoj državi. Trebalo bi težiti da se dobiju na habzburšku stranu „Bosanci i Uskoci”, cijelo područje do venecijanskih granica u Dalmaciji. Za „Kraljevinu Slavoniju” bi trebalo vezati prekosavski dio Bosanske Posavine koji je dobijen Požarevačkim mirom 1718. Obuhvatao je cijelu Posavinu i sjeverno Podrinje sa Zvornikom i Bijeljinom. To zemljište su austrijski činovnici nazivali Neoaquisticum. Mora se poboljšati stanje tog pravoslavnog svijeta u habzburškoj državi, njihove crkve pomagati, otvarati škole. Na turskoj strani „sve do Konstantinopolja i Makedonije postoje hrišćanski stanovnici grčke vjere, a Turci tamo žive samo u šančevima i tvrđavama”. Kada bi taj pravoslavni svijet vidio kako njihovi sunarodnici imaju prava u habzburškoj državi, oni bi se sami mogli osloboditi ropstva. Ovaj bi narod mogao postati „predziđe cijelog hrišćanstva”. Strateški značaj ovog novog dobitka u Bosanskoj Posavini je cijenjen i nakon izgubljenog rata 1739, pa su habzburški diplomati nastojali da ga po svaku cijenu zadrže u svojim granicama. Iako se u promemoriji 1736. izričito ne govori da Srbima treba dati autonomnu državu oko Slavonije (sa Sremom) i Srbije, to se podrazumijevalo, jer se veli da oni ne smiju živjeti u vojnoj granici, nego u sređenom društvu.
Prije nego što je ušao u rat protiv Turske, habzburški dvor je pokušavao da na miran način i diplomatskim dogovorom od Turske dobije teritoriju od Bihaća do Zvornika, a u Srbiji sve do Novog Pazara. Turski ratni plan je izradio De Boneval, a u njemu je predviđeno proglašenje islamskog vjerskog rata „kako bi se Turci izvukli iz letargije u koju su upali”. U početku rata je austrijska vojska imala uspjeha. Zauzela je Niš, pa u pohodu prema Vidinu bila zaustavljena. Bosnu je branila vojska podignuta najvećim dijelom od domaćih muslimana, jer su ostale snage bile zauzete u Srbiji. Ni na jednom pravcu, od tri kojima je krenuo habzburški napad, nije postojala nada na uspjeh. Od Šapca su udarali na Užice i zauzeli ga bez borbe, ali su vrlo brzo odbijeni i otvorili put prema Beogradu. Glavni udar je išao iz Slavonije na Banjaluku, gdje su u glavnoj bici tog dijela rata 4. avgusta 1737. doživjeli užasan poraz. Govorilo se da se više njihovih vojnika utopilo u Vrbasu, nego što je poginulo. Prije toga je Bosna prošla kroz krizu gladnih godina i epedemije kuge, u kojoj još živi jedu i mrtve ljude.
U ovom ratu je Austrija po prvi put upotrijebila i trupe vojne granice. Koncentracija je izvršena u Smederevu. Bilo je predviđeno deset hiljada vojnika iz četiri Krajine od Slavonije do Pomorišja, a pored toga odredi srpske milicije koju je austrijska vlast bila stvorila u Banatu i Srbiji nakon mira 1718. Na pad njihovog morala je uticala dijelom epidemija kuge u Ugarskoj, a dijelom porezi i nameti kod kuće, pa je nastupilo masovno dezertiranje. Teško je vjerovati da je od tih deset hiljada srpskih vojnika, koji su se skupljali da gone Turke u Bugarsku, postojao jedan jedini koji je bio svjestan činjenice da zemljište na kojem pokazuju vještinu bježanja, predstavlja njihovu buduću otadžbinu.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.