PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Crnogorskog vladiku Danila nazivali su „Danil vladika Cetinjski Njegoš vojevodič srbskoj zemlji”. Titula je preuzeta od poslednjih vladara na tom prostoru iz vremena osvajanja od Turaka i u osnovi je mogla značiti i turskog vazala, kome je sultan ostavljao stari srednjovjekovni naslov vojvode, a cijelom području „Vojvodaluka”. Pokušaji da se i tu ubire harač, uobičajen za teritoriju sa razvijenim feudalizmom, nikada nijesu uspijevali, sem u ratovima kada se okupira zemljište.
Turci su 1712. poveli veliki vojni pohod na Crnu Goru pod seraskerom Ahmed-pašom. Govorilo se da je komandovao vojskom od pedeset hiljada vojnika. Cetinje je bilo zauzeto, porušen manastir, naplaćen harač i uzeti taoci. Vladika se bio sklonio u Hercegovinu, u kojoj je prije toga njegova vojska pokušavala da sruši neke turske utvrde i zauzme gradove iza njih. Pohod ponovo po istim pravcima kao 1712. preduzet je godinu dana potom. Bosanski paša Numan-paša Keprili je, kaže se, vodio vojsku od 120.000 ljudi. Srušio je sve što je bilo uzgor i zapalio što je moglo goreti. Vladika i dio Crnogoraca se sklonio na mletačku teritoriju, najviše u Kotor. Kada je vencijanska vlada odbila da ih izruči Turcima, sultan je objavio rat Veneciji 9. decembra 1714. Time je iz temelja ponovo otvoreno cijelo Istočno pitanje.
Bio je stvoren savez Austrije i Venecije, na podsticanje rimskog pape 13. aprila 1716. Crnogorci su iskoristili ovaj rat, pridružili se venecijanskoj vojsci na južnoj jadranskoj obali. Uspjeli su da povrate cijelu teritoriju Crne Gore. Vladika Danilo je 1714. bio otišao u Rusiju, gdje ga je Petar Veliki bogato obdario. Dio novca je upućen i crnogorskim starješinama i narodu, a Cetinjski manastir je od tada primao 500 rubalja godišnje. Time je cijela crnogorska eparhija pod vladikom Danilom dobila prednost u srpskom pravoslavlju i postala najznačajnija u cijeloj Pećkoj patrijaršiji. U ratu Austrije i Venecije protiv Turske nakon 1716. nije učestvovala Rusija. Ona je čak produžila ponižavajući Prutski mir 1720, ali je od turskih poraza imala izuzetnih posrednih koristi za kasnije vrijeme.
Glavni cilj Turaka u ovom ratu je bilo ponovno osvajanje Peloponeza, iako je prvi udar bio usmjeren prema Zadru. Bitka se vodila oko Sinja. Narod se razbježao i na jednoj i na drugoj strani. Turski paša je pokušavao da ih povrati nazad kažnjavanjem talaca koje je hvatao, uključujući tu i žene. Najbolja venecijanska odbrana je dolazila od stanovnika Zadra, Vrlike i susjednih sela. „Venecijanski upravljači”, veli Opat Ložije, „ostavljali su Morlake na slobodi, pa su s njima ulazili u susjedne pokrajine, kradući, ubijajući i čak paleći”. Najgore je u ovom ratu stradao Peloponez. Računalo se da je od 250.000 stanovnika ostalo samo 100.000. Bježalo se na tursku stranu „zbog želje domaćih Grka da promijene gospodstvo, zbog mržnje prema Latinima”. Crnogorci su se pridružili venecijanskoj vojsci u napadima prema Baru i Ulcinju.
Računa se da je na frontu protiv Austrije sultan poslao vojsku od 150.000 vojnika, četrdeset hiljada janjičara i trideset hiljada konjanika. U toj vojsci ima Tatara, Albanaca, Vlaha iz Vlaške i čak Egipćana. Austrijska vojska, pod komandom princa Eugena Savojskog, imala je 64.000 vojnika, ali je bila bolje organizovana i vođena. Turci su prodrli do Petrovaradina, popalili Sremske Karlovce i okolna naselja, ali su pod zidovima petrovaradinske utvrde doživjeli prvi veliki poraz, od koga se njeno rasipanje više nije moglo zaustaviti. Princ Eugen Savojski je koristio Srbe kao izviđače sa malim grupama, a koristio je i u izaslanstvima gospodarima Vlaške i Moldavije da se pridruže kao saveznici.
Od 1697. je veći dio Srbije sa Sremom bio organizovan u pašaluk Beograd, a u približno isto vrijeme su Srbija i Bosna ponovo proglašene krajinom („Serhat”). Austrijanci su obično cijelu Srbiju nazivali samo imenom Beograda. U porazu pod Petrovaradinom 5. avgusta 1716. Turci su izgubili 114 topova i 151 zastavu. Krajem novembra iste godine je zauzet Temišvar. Pokušaj da se brani Beograd, završio je porazima u avgustu 1717. Turci gube deset hiljada vojnika i 186 topova. Prilikom zauzimanja gradskih utvrđenja austrijska vojska postavlja topove na muslimanske džamije, odakle su imali bolje mogućnosti rušenja zidova. Zauzimanje Temišvara katolički svijet je na poziv pape svečano proslavio, a zbog pobjede u Beogradu papa je princu Eugenu Savojskom poslao skupocjeni mač. U Rimu je sam papa služio svečanu liturgiju u slavu pobjede.
Princ Eugen nije uspio da zauzme cijelo područje u Srbiji koje je namjeravao. Na lijevoj obali Dunava je očistio sva turska uporišta, najvažnije Mehadiju,Oršavu i Pančevo. Nije uspio da uđe u Niš i Vidin, a na zapadu je posio Šabac. Bio je razočaran da u Bosni nije postignut nikakav veći uspjeh. U ovom ratu postojale su po Srbiji i srpske gerilske snage. Poslije završetka ratnih operacija „kapetan Todor” je sa gerilskim odredom od 400 Srba provalio do Kosova. Nije im pošlo za rukom da zauzmu Kuršumliju jer je albanska posada u kuli željela da položi oružje samo austrijskoj vojsci.
(Nastaviće se)