PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Borben i nepopustljiv, Todorović je čak došao u sukob sa Pašićem kad je ovaj dopustio nekim radikalima da se upisuju u vladin klub iz kog je nastala Napredna stranka. Kao „pretjerani radikalac”, kako je rado isticao za sebe, u dvoru su, sasvim opravdano, gledali na njega podozrivo i nije čudno što su o njemu imali „najgore mišljenje”. Da bi se koliko-toliko opravdao, zatražio je od kralja audijenciju, u kojoj mu je, ni manje ni više, rekao da je po ubjeđenju republikanac!
Todorović je uveo izraz sejmeni – za čuvanje javne bezbjednosti i vlada i sejmenska – za naprednjačku vladu. Stalno je napadao Garašaninovu unutrašnju politiku. Takav je bio njegov radikalski stav prema režimu i Obrenovićima. Nimalo drugačiji bio je i odnos Radikalne stranke prema kralju i vladi.
Budući da liberali više nijesu bili na vlasti, radikali se nijesu na njih obrušavali. Todorović piše da su naprednjaci „krvni neprijatelji” radikala, ocijenivši ih kao najgore reakcionare, a njihovu vladu reakcionarskom i dahijskom. Radikalna stranka i Napredna stranka činile su „dva neprijateljska tabora”. U „neobuzdanoj borbi” protiv naprednjaka, radikali su išli tako daleko da su „od tajanstvenih čaršava i salveta napravili takoreći svoje ratničke zastave, pa sa njima jurnuli u narod”. Kasnije je Todorović uzaludno ubjeđivao kralja Milana da je svaki partijski rat takav. Radikali su iščekivali rasplet kao zapeta puška.
Radi promjene ustava, bilo je neophodno sazvati Veliku narodnu skupštinu. Za Radikalnu stranku, pisao je Todorović, to je bilo pitanje „pobjede ili smrti”. Radikali su činili sve da dođe do „izbornog Kosova”, a na tim izborima Radikalna stranka imala je da „pobijedi ili umre”. U izbornu borbu ušli su sa fanatičnim agitacionim žarom. Takvo stanje u zemlji slikovito je predstavio jedan naprednjak: „Radikali su ovdje prosto pobjesnjeli; sve je to listom ustalo, i od radikalske sile prosto je zemlji teško”. Na svaku promjenu koja im ne bi odgovarala, i na svaki napad na njih, oni su bili spremni da odgovore s „oružjem u ruci”. O poštenoj podjeli vlasti, kako su ponekad isticali, teško da bi se iko sa njima mogao sporazumjeti.
Odnosi između radikala i kralja Milana bili su izuzetno loši. Todorović je sledećim riječima iskazao njihovu netrpeljivost: „Borili su se cijelog vijeka! Kralj Milan i srpski radikali bili su dva suprotna elementa, dvije stihije u velikoj borbi, u neprekidnom sukobu.” Kralj Milan je često isticao da je radikalizam u svojoj isključivosti bio sličan vjerskom fanatizmu. Zato nije nimalo čudno što je radikalska bujica izazivala strah i kod krune i kod vlasti. U razgovoru sa Todorovićem (1882) kralj je rekao da će radikalima dati vlast samo onda kad bude stekao uvjerenje da im se ona može povjeriti. Evo kako su na to odgovorili radikali.
U nacrtu radikalskog ustava, priznavao je sam Todorović, bile su okrnjene i izbrisane neke prerogative krune. Obrenovićima se to uopšte nije dopalo.
Osiljeni, oni ne samo da su vladara izazivali, već su mu se podsmijavali. Kad su čuli za njegovu izreku u vrijeme Timočke bune da je „obukao čizme”, radikali (vjerovatno Pera Todorović) propratili su tu izjavu ovim riječima: „Na te prijetnje Milanove mi smo se samo podgurkivali, a za čizme smo mu odmah i čikarmu iznijeli, da pazi da ih ne napuni.” Između vladara i radikala postojala je duboka načelna razlika i ona se nije dala ničim izgladiti ni ukloniti. Zato je rascjep između kralja Milana i radikala bio potpun.
Iako je tvrdio da Timočka buna nije bila uperena protiv Obrenovića, Todorović je vjerovao da bi u slučaju njenog uspjeha kralj morao da se odrekne prestola. Dakle, neposredno ona nije bila podignuta radi rušenja krune, ali posredno jeste. Stoga nije nimalo začuđujuće što je kralj bio spreman da se odrekne krune, ali ne i da se udruži sa radikalima. Mada je jednom prilikom iskazao žaljenje što radikali nijesu htjeli da ga razumiju, Todorović je tvrdio da su oni bili „dva svijeta, među kojima zajednice nije moglo biti''. Istoriografija je prihvatila mišljenje da je sukob između kralja Milana i radikala bio neizbježan.
Svi navedeni primjeri, iako potiču samo iz pera Pere Todorovića, jasno pokazuju očigledne pretjeranosti u skoro svim vidovima političkog djelovanja radikala, pa je razumljivo što je kralj Milan u radikalizmu vidio veliku opasnost za Srbiju, a posebno za dinastiju. Postavlja se pitanje zašto revolucionarne, socijalističke i republikanske ideje protagonista, čiji je najbolji predstavnik Pera Todorović, nijesu dovele režim i njegove nosioce u sukob kakav je izbio između vlade i radikala u vrijeme Timočke bune? Odgovor je jednostavan. Za razliku od prethodnih ideja, radikalizam je osvojio srpsko društvo, pa je stoga bio prijeteća opasnost po režim i dinastiju. Revolucionarnost, socijalizam i republikanizam još dugo će ostati na margini srpskog političkog života 19. i 20. vijeka. (NASTAVIĆE SE)