Piše: PERIVOJE POPOVIĆ
Biblija je rano prevođena i na slovenske jezike. Prvi prevodi uraćeni su u vrijeme stvaranja slovenske pismenosti (Ćirilo i Metodije). Na srpski jezik preveli su je Vuk Karadžić 1847. (Novi zavjet) i Đura Daničić 1869. (Stari zavjet).
Biblija je vjekovima izvor posebnog nadahnuća u književnosti ali i u muzici, u likovnim umjetnostima, u pozorištu, na filmu i sl.
Ideja o hrišćanskoj Bibliji kao Novom zavjetu proistekla je iz ranohrišćanskih tekstova koji su u Hristu vidjeli posrednika u novom savezu sa Bogom. Hrišćanska biblija, odnosno Novi zavjet, sadrži 27 spisa. Ti spisi se mogu podijeliti na četiri vrste: četiri jevanđelja, jedna rana crkvena povijest, dvadeset i jedna poslanica, jedna apokalipsa.
Biblija ili Sveto pismo, kod Hrišćana označava zbirku svetih spisa koji se dijele na knjige Starog zavjeta i Novog zavjeta.
Pravoslavna crkva uvrstila je u Stari zavjet 39 knjiga. Prema kanonu Rimokatoličke crkve, Stari zavjet sadrži 46 knjiga, jer obuhvata, pored 39 protokanonskih, i sedam deuterokanonskih knjiga – za protestante one su apokrifne...
Cilj čitavog ovog (dijelom pozajmljenog) kazivanja nije prosto davanje suvoparne informacije, već se, prije svega, ogleda u potrebi da se vaspostavi polazno stanovište, polazna tačka za hod kojim dolazimo do nužnog saznanja o Njegoševom djelu kao nastanku spoznaje Božanske svjetlosti, kao posebno viđene Luče u Vijencu radovanja pobjedi dobra nad zlom, pobjedi Života nad smerti. Vladičino cjelokupno djelo i jeste, prije, i potom, i iznad svega apoteoza, neponovljiva himna Nadmoći Vaskrsenja.
A to je djelo, mora se upamtiti, nastalo u vremenu i prostoru posebnom jer „...posmatrana sa neke uzvišene tačke, ova zemlja liči, kako je to živopisno rekao Delari,na uzburkano okamenjeno more. Drugi jedan putnik, Ležan, upoređuje Crnu Goru, njena visoka brda, duboke klance, rasturene dolinice, čiji se prečnik kreće izmeću jedne milje i deset koraka, sa nekim ogromnim medenim saćem sa bezbroj šupljina... ” I to, uistinu jeste košnica, jeste matica umnosti i etičnosti ljudske pred Gospodom. Istorijska Crna Gora. Svetačka. Vladičanska i pjesnička, Njegoševa Crna Gora. U njoj je osvještana Luča, tu je osijan Vijenac. I potvrđen „Primjerima čojstva i junaštva” sustopnika Marka Miljanova Popovića.
Prije nego što pokušamo da eksplicitno sistemski postavimo vječno retorska pitanja – Kome svijetli Luča, koga krasi Vijenac – nužno je da se osvrnemo na neke odabrane (kraće) Njegoševe misaone pjesme – pojmom kraće ovdje se sugerira i značenje manje poznate široj čitalačkoj javnosti kakav je, recimo, slučaj sa pjesmom „Ko je ono na visokom brdu”. Pretpostavlja se da je nastala 1833. godine, pronađena je trudom Dušana Vuksana 1926, a objavljena 1927. g. (Neki priređivači, Vušović, npr. Naslovljavaju je sa „Poet”, premda se svrsishodnijim čini naslovljavanje po prvom stihu). Data nas pjesma upućuje na spoznanje da je mladi poeta, i tek hirotonisani vladika, budući pjesnički i misaoni genije još u ranom periodu svoga stvaralačkog zanosa bio zaokupljen idejom stvaranja svijeta, nastanka čovjeka (i poete) po liku i obliku Gospodnjem, ali i mogućim gubljenjem prava na rečeno obličje i blaženstvo.
Sudbina ljudska osobito preokupira Njegoša u pjesmi „Crnogorac k svemogućem Bogu” iz zbirke „Pustinjak cetinjski”, štampane na Cetinju, 1834. g. Ista se pjesma često, s pravom, uzima kao puna najava pjesnikovog sistemskog interesovanja za teme koje dubokoumno tretiraju relacije i probleme duhovnog i filosofskog promišljanja svijeta i postajanja.
U sličnom smislu mogu se poimati i pojedini fragmenti iz prvog Njegoševog spjeva –„Svobodijada”: „O visoka neba kćeri/ kojom vječnost vidi čovjek/ koja uv’jek svezu hraniš/ me| u malim čojka umom/ i visokim neba duhom...” – zanimljivo je uporediti dati početak spjeva sa početkom Prvog pjevanja u „Luči mikrokozma”. Spjev je, prema Lavrovu, završen 1835, a objavljen angažovanjem Ljube Nenadovića poslije mnogo peripetija tek 1854. godine, dakle nakon Njegoševog upokojenja.(Nastaviće se)