Priredila: M. MILOSAVLjEVIĆ
Godine 1925, feljtonista i novinar I. M. Vasiljevski (Ne-Bukva), izdao je brošuru „Šta oni pišu?”. Ne-Bukva je bio još jedan liberalni demagog, neprincipijelan i nemoralan. Pošto je prije revolucije bio vatreni pristalica Miljukova i borac protiv samodržavlja, nije prihvatio oktobarski prevrat i emigrirao je. Bio je veoma poznat u emigrantskim krugovima. Lično je poznavao mnoge društvene delatnike i pisce (Miljukova, Maklakova, Lavova, Struvea, Kuprinjina, Breško-Breškovskog). Međutim, kako je finansijski stajao sve lošije, novinar je počeo da naginje sovjetskoj vlasti. Njegovi feljtoni, članci i priče postaju otvoreno proboljševički. Godine 1922. u Berlinu, Ne-Bukva je objavio brošuru „Nikolaj II”, koja je predstavljala klevetu protiv svrgnutog i u to vrijeme već ubijenog cara. Novinar je, očigledno, težio da se pokaže pred boljševicima i pripremi teren za svoj povratak u SSSR. Nove gazde su pozitivno ocijenile trud „kadetskog” novinara i on se 1923, zajedno s piscem A. N. Tolstojem, vratio u Sovjetski Savez. Tamo je počeo da hvali sovjetsku stvarnost i da iz sve snage pljuje svoje bivše prijatelje. Godine 1923. u Petrogradu izlazi njegova knjiga „Romanovi. Porterti i karakteristike”. Jasno je da je Vasiljevski knjigu napisao po narudžbini boljševika. Ipak, to mu nije pomoglo. Godine 1938. strijeljan je kao neprijatelj naroda.
Vasiljevski u svojoj knjizi navodi podatke dobijene iz prve ruke i oni zato imaju određenu istorijsku vrijednost. Ne-Bukva je navodio reči pisca N. N. Breško-Breškovskog, sina „babe ruske revolucije”, J. K. Breško-Breškovskog: „Jurovski i Jermakov su u julu 1918. prezidijumu CK predali glave pogubljenog carskog para. Izgleda da je zahvaljujući Sokolovu otkrivena praksa boljševika iz prvih godina njihove vlasti da pretpostavljenima donose odrubljene glave kao dokaz obavljenog posla. Pretpostavljeni komesari nepovjerljivo gledaju glave koje su im donijete. Ali Jurovski insistira: ’Kakvi vam još dokazi trebaju? Evo njegovog carskog veličanstva, evo njenog carskog veličanstva...’ I Jurovski je spustio glave na zemlju.”
U priči Breško-Breškovskog mnogo je nejasnoća. Čudno je to što je Jurovski glave u prezidijum CK, to jest, Sverdlovu, dovazao zajedno s Jermakovom. On je zauzimao previše beznačajan položaj da bi učestvovao u tako važnom ritualu. Osim toga, u knjizi Sokolova nema ni riječi o tome da su boljševici posebno proveravali odrubljene glave, niti se pominje samo odsijecanje carskih glava. Breško-Breškovski ne navodi izvor informacije.
Izvještaj o odsečenim glavama pojavio se i u nizu njemačkih novina odakle ih je prenio emigrantski monarhistički list „Dvoglavi orao”. Članak je nosio naslov „Sudbina carske glave”, a potpisao ga je izvesni pastor Kurt Rufenburger (u drugim listovima Kurt Rizenburg). U članku je stajalo: „Vijest o ubistvu carske porodice već je 18. jula stigla do Berlina, ali u Berlini nisu povjerovali u to. Desilo se da je jedna moskovska radio-stanica 19. jula uhvatila poruku koja je iz Berlina bila upućena jednom velikom listu, a koja je, uprkos glasinama o ubistvu cara, glasila: ’Car i njegova porodica su živi. Spasle su ih njihove pristalice i odvele na sigurno mjesto.’ Ovaj izvještaj je zabrinuo kremaljske diktatore i Trocki je od Beloborodova zatražio nesumnjive dokaze da je ’tiranin Rusije zaista bio podvrgnut zasluženoj kazni’. Kao odgovor na taj telegram, boljševički lideri su 26. jula 1918. dobili zapečaćeni kožni kofer u kom se nalazila glava ubijenog cara.Nastaviće se
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.