Veoma lako je uočiti Mizogučijeve sugestije koje ukazuju na moralnu vrijednost onog što čine Gendžuro i Tobi. Napuštanje sela i sredine koja ih ograničava i određuje nije ničim opravdano i po mnogo čemu predstavlja predodređenje za konačni poraz.
Ta varljiva sreća koja ih je u jednom trenutku zadesila suviše je olako došla i bez njihovog stvarnog napora i posebnog žrtvovanja da bi mogla onima koji to posmatraju izgledati realno. Zato se niz situacija i predstavlja kao iskušenje ili pročišćenje kroz koje čovjek mora da prođe ako naumi da se suprotstavi sopstvenoj sudbini.
Iz perspektive tradicionalnog morala, koji Mizoguči ne odbacuje, to je obezvređivanje sopstvenog postojanja i grijeh poslije koga mora da dođe do ispaštanja i neke vrste kazne.
Da li je to istovremeno i opomena da se sreća ne može naći izvan stvarnosti? Da bi se Gendžuro vratio sebi i svojoj realnosti, tu je budistički sveštenik i, još više, one scene u kojima se opisuje smrt Gendžurove žene, koju ubijaju vojnici razulareni u svojoj pomami za hranom. Zar i Tobijeva žena nije silovana? Za Mizogučija smrt nije nikakvo konačno stanje, pa je glas Gendžurove žene i te kako prisutan i razoran. Sve ono što je u podsvijesti čovjeka, bilo to samo naslućivanje, halucinacije ili sjećanja, ovdje se ravnomjerno izlaže — jer čovjek je otvoren na sve strane i izložen posmatranju iz nekoliko pozicija.
Gendžurovo osvješćivanje je ipak bolno, i to baš u onim djelovima filma gdje se i on sam koleba oko toga da li je princeza Vokaso stvarno biće, ili nekakva čudovišna avet, ili utvara koja nije ništa drugo do kazna i poniženje na koje je osuđen već samim tim što je poželio sreću koju ničim nije zaslužio. Vratiti se sebi i svome vrtu veoma je bolno, ali je i to još uvijek časnije od parazitstva. Otuda se u prikazivanju ovog tragičnog sna Mizoguči ne služi samo izuzetno suptilno nađenom atmosferom, na osoben način komponovanim kadrovima i prostorom iz kojeg izranjaju simboli, već i razmišljanjem, što filmu daju istovremeno poetsku i intelektualnu dimenziju. To je film o sudbini i egzistenciji, u kome se miješaju smrt i život, egzotičnost i realnost, vječnost i varljivost trenutka. Čak i u pasažima koji nas potpuno vezuju za legendu realnost je veoma čvrsto ukomponovana oko središnjih prostora, tako da film ima svoju originalnu, osobenu kompoziciju. Ključ filma je u miješanju realnog i nadrealnog, što je tema koja se infiltrira u svaki Mizogučijev kadar, kao i u glumu. Reditelj nas povlači iz jednog nivoa stvarnosti u drugi, ponekad nas upozorivši, a ponekad ne. Mizoguči kotroliše ton filma izuzetno precizno, tako da se aura nezemaljskog nikada ne rasplinjuje. To je legenda u kojoj prepoznajemo život i život koji nam se čini nestvaran, čudan poput legendi, ali pun onih svakodnevnih i vječnih istina, prigušene strasti, ironije, ljepote, simbola, da na kraju teško razaznajemo da li je to neka vrsta tragičnog sna ili mogućnost da sagledamo svijet realnosti. Ono što Mizogučija izdiže iznad, neka nam bude dopušteno, ostalih reditelja jeste upravo suptilan izraz koji svakom od djelova ovakve kompozicije daje istovremeno i doživljaj i smisao.(Nastaviće se)
Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.