Piše: Nik Gašaj
Termin diskriminacija je preuzet od latinskog jezika – discrimino, diskriminare i ima značenje odvajanja, razlike, tretiranja na različite načine, ograničavanja prava, ili uspostavljanja stanja neravnopravnosti, nejednakosti i nepravde.
Pojam diskriminacije je objašnjen u prvom članu Deklaracije UN o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, u kojem je navedeno: ‘’Diskriminacija među ljudima, koja se temelji na rasi, boji kože ili etničkoj pripadnosti predstavlja povredu ljudskog dostojanstva i treba da bude osuđena kao poricanje načela Povelje UN, kao kršenje ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje su proglašene u Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima, kao prepreka za prijateljske i miroljubive odnose među ljudima i kao čin koji je u stanju da poremeti mir i bezbjednost među ljudima“.
Zahtjevi za poseban, privilegovan položaj određene nacionalnosti u odnosu na drugu ili druge etnonacionalnosti su česti. Najčešće, takvi zahtjevi su se bazirali na rasističkim teorijama koje koriste biološke, antropološke i druge discipline za opravdanje zahtjeva za privilegovani položaj. Zastupnici takvih gledišta nastojali su da ukažu na postojanje „više“ rase, čiji pripadnici imaju veću intelektualnu i fizičku sposobnost i doprinose mnogo više razvoju, društvenom, ekonomskom, kulturnom napretku, nego „niže“ rase što, prema prvima, daje pravo da budu nosioci civilizacije.
Takve ideje naišle su na najveću podršku u Njemačkoj u drugoj polovini 19. vijeka, kada su se jasnije artikulisali zahtjevi za posebno mjesto njemačke rase u Evropi i u svijetu, kao one koja je superiorna u odnosu na druge. Stoga, i najpozvanija da upravlja drugim rasama. Ideje o rasnoj superiornosti, odnosno o posebnim istorijskim zaslugama i značaju pojedinih naroda u odnosu na druge, našle su mjesto u svim državnim tvorevinama bivše Jugoslavije, što je rezultiralo njenim krvavim raspadom. Nažalost, ideja o superiornosti jedne rase ili jednog naroda u odnosu na druge korišćena je u političke svrhe da bi se opravdali zahtjevi za prilegovan i dominantan položaj, što je objektivno imalo teške posledice, a ponekad i tragične po život naroda ili raznih etnonacionalnih manjina. S tim u vezi, poznati autor Ašraf Pahvali je isticao kako je nastojanje da se utvrdi inferiornost ljudi samo na osnovu boje kože ili etničkih karakteristika oznaka “ludosti ili psihičke devijacije“.
Međunarodna zajednica se od druge polovine 19. vijeka sve više angažuje kako bi obezbijedila punu ravnopravnost među državljanima, bez obzira na rasne, nacionalne, vjerske, jezičke razlike itd. Tako su značajne odredbe o zabrani diskriminacije ugrađene u Pariški ugovor o miru 1856. godine. Naime, član devet tog ugovora je obavezao Portu da preduzme sve potrebne mjere kako bi obezbijedila punu slobodu svih svojih državljana, bez obzira na vjerske i rasne razlike. Berlinski kongres je proširio krug obavezanih država. Prema članu 62. Berlinskog ugovora, Turska je bila obavezna da poštuje vjerske slobode, a Srbija, Crna Gora, Rumunija i Bugarska da zaštite vjerske manjine, odnosno da zajamče vjerska prava i da zabrane svaku diskriminaciju po osnovu vjere, kao i po izboru mjesta boravka, upražnjavanja političkih prava i prijema u javne službe. Pakt Lige naroda (1919.) u čl.23. sadrži načelo jednakosti i posebnu obavezu osiguranja pravičnog postupanja kolonijalnih vlasti prema domorodačkom stanovništvu.
Povelja UN, u članovima 1, 13, 55 i 76, tretirajući zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, navodi da ovo treba učiniti bez nikakve razlike u pogledu rase, pola, jezika ili vjere, što u suštini predstavlja implicitnu zabranu diskriminacije. U Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i sloboda propisano je uživanje prava i sloboda bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi.
Međunarodna zajednica je, pored opštih, donijela i posebne dokumente koji treba da obezbijede ukidanje pojedinih oblika rasne diskriminacije. U tom cilju, došlo je do usvajanja dva međunarodna dokumenata koji se neposredno tiču rasne diskriminacije. To su Deklaracija UN o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1963. i Međunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine. Oba akta prvi put u istoriji ljudske zajednice, ne samo konstatuju postojanje diskriminacije zasnovane na rasi, boji kože i etničkom porijeklu, u pojedinim djelovima svijeta, i prvi put pozitivno pravno definišu pojam rasne diskriminacije (član 1, tačka 1. Konvencije), već predviđaju obaveze država članica UN, odnosno strana ugovornica, da preduzimaju određene i potrebne mjere radi uklanjanja postojeće prakse rasne diskriminacije (tamo gdje takva praksa postoji), odnosno radi zabrane uvođenja prakse rasne diskriminacije. Danas rasnu, odnosno nacionalnu diskriminaciju treba shvatiti i kao jednu od pojava kojima je zajednički imenitelj nejednakost, a oblici u kojima se ona izražava mogu biti veoma različiti. Ustavom Crne Gore utvrđeno je: ”Zabranjena je svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu” (član 8 stav 1). Crna Gora je donijela i Zakon o zabrani diskriminacije. Međutim, postojanje pravila o zabrani diskriminacije u nekom ustavu ili zakonu još ne znači da je diskriminacija u stvarnosti zabranjena i da ne postoji. Pored pravnih pretpostavki, to zavisi i od opšte drušvene klime, političke i pravne kulture, građanske demokratske svijesti, kao i od postojanja demokratskih kapaciceta i ljudskih resursa datog društva i države. Naime, ima puno primjera kada neka država ili pojedini državni organi i javni funkcioneri razvijaju takvu politiku s ciljem da obezbijede privilegovan položaj članovima jedne grupe i da pri tome dikriminišu članove druge grupe ili grupa u raspodjeli društvenog bogatstva: korišćenje stanova, raznih kredita, mogućnosti zapošljavanja, mogućnosti unapređenja na poslu, obrazovanje, liječenje, kao i ostvarivanje drugih građanskih, političkih, ekonomsko-socijalnih i kulturnih prava. Najgore je i kada su uzroci tome: korupcija, nepotizam, etnocentrizam, etnonacionalizam, odnosno kleronacionalizam, plemenska svijest i plemensko-rodovski klanovi i privilegije po toj osnovi, kao i etničke predrasude i stereotipi.
(Autor je politikolog)